Prošli vikend svečevala je Mladina europskih narodnosti (MEN) svoj 40. rodjendan. U koruškom Pliberku su tom prilikom organizirali i diskusiju s provokantnim pitanjem: Why should we carry on?, slobodno prevodjeno: Zač nastaviti djelati?
Ljeto je i svi, ki čitaju, čežnju za lakom lektirom. Za mene je ta prošli tajedan izašla u obliku 6. državnoga izvješćaja o narodni grupa. Dobro, da imam ovde mjesto za „recenziju“. Svakih par ljet pošalje Vijeće Europe stručni tim u države članice i ispituje pripadnice i pripadnike manjin o stanju, želja i poteškoća. Za aktivistice i aktiviste se to more predstaviti kao psihohigijena, ar „bauštelov“ je dost na manjinskopolitičkom polju i u ovakovoj sjednici su jednoč aktivistice i aktivisti ovi, ki su na kormilu, komisija samo sluša i stavlja pitanje, ako ča nije jasno.
Jezikoslovkinja Cvetelina Ortega primila je MiniMetron, a Terezija Stojšić je bila u pravu, kad je rekla, da bi za takovo djelovanje kot je to nje, mogla u budućnosti i primiti Metron.
Većjezičnost i bavljenje tim je naime kod gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov prilično zanemareno djelo. Predugo se nije razumilo, ča znači dvojezičnost. Generacija mojih didov i babov, djelomično još mojih roditeljev odrasla je zapravo u jednojezičnom okruženju i se je stopr kod pristupljenja u (višu) školu susrećala s nimškim jezikom, a onda pravoda kao vrhovnim.
Nogomet ili kakogod zovu ovu proširenu vrst igre sloptom prouzrokuje toliko emocijov. To začudjuje i fascinira istovrimeno. U medjuvrimenu je i javno i znanstveno dokazano, da ova vrst sporta nima samodobre uticaje na človika. Nasilje nad ženam u domaćinstvi raste, za vrime muških utakmic je za 5% manje, par uri kasnije naraste signifikantno. Kad igraju engleski muži, onda ie nasilie nad ženam za 27,7% više, ako zvana toga vlašća momčad još i izgubi je nasilje nad ženam za 33% više.
Otkad su Tome Stipsić i njegove knjige i od jeseni i filmi o Stinjaki – bar kako si je kabaretist izvana predstavlja ovo selo na jugu Gradišća – u svi mediji prezentni, su i Stinjaki u medijskoj pažnji još jednoč narasli. Ali pravoda ne Stinjaki, nego isključivo Stinatz. Čim se spominja ov izvorni prijevod iz hrvatskoga jezika, se najveći broj austrijskoga stanovničtva jur smije, ar misli na ov smišni nimški dijalekt, na sva ta šara jajca, ka žene krocaju i jur se sve smije. Ne kanim sad nikomu ništ čemernoga predbaciti, sigurno se sve to misli nek pod najboljom namjerom.
Zaštita prirode i minjanje klime su u Austriji očigledna sporna pitanja kot se vidi na izjava nekih političkih strankov, ali i na izjava stanovničtva, ako je govor o tom, da je jur uvijek bilo poplavov, sušov i jake vrućine. Nato rado velim, da se slažem. Toga je zaistinu jur uvijek bilo. Razlika je prvo u ekstremi, a drugo u redovitosti. Komentar pišem na dan, kade cijeli bortanski i novogradačanski kotari okolo mene pluju, kada ognjobranci moraju krani dizati autov s potopljenih cestov i spasiti ljude iz njih i kade su Štrema, Luonica i Pinka proširile svoja korita na cijela naselja. „Poplava stoljeća“ čula sam jur veljek danas i pitam se, je li to nažalost nije samo poplava ljeta. Ali ljudi tribaju obično primjere u malom: Ada u malom: Živim prilično 30 ljet u istom stanu na istom mjestu. Prva „škoda“ zbog nevrimena dogodila se je početkom 2000 ljet – mala poplava, ar kanal nije mogao primiti ogromne količine vode. 2009. ljeta – kad je Pinkovac bio pod vodom – je strijela ulovila ov stan. 2014. je prvi put ušla voda u vidljivi količina u pivnicu. 2016. onda „povijesno“ jaka tuča u Stinjaki. 2019. ljeta opet voda u pivnici, ista situacija 2023., a sada opet 2024. ljeta. Točne klimatske analize i štatistike ćedu dokazati slično pojačanje za druge regije odnosno druga doma- ćinstva.
Moj prethodnik Petar Tyran je rado pisao u ovoj rubriki o tom, da se ništ novoga ne sluša, da tiraju uvijek iste šlagere i da se na muzičkom polju – barem javno – ništ ne minja. S njim složni su vjerojatno bili svi naši vrhovni mladi muzičari, ki sa svojimi bendi nisu dostali glavnu točku ni na Danu mladine ni na drugi fešta nego su uvijek izgubili protiv poznatih velikih bendov iz Hrvatske, iako neki u medjuvrimenu jur spominjaju na starački dom na pozornici.
Otkad su austrijske novine Der Standard objavile članak o mogućem karakteru Lene Schilling, ujedno i vrhovne kandidatice Zelenih na Europski izbori, kipi diskuija i se nikako ne more ohladiti. Dokle se diskutira o mogućem odstupu ili ne, o karakterski crta i osebina i kako to utiče na političku karijeru, postavlja se za mene – neodvisno od te cijele cause – drugo pitanje: Naime ov malo nezdravi odnos med politikom i mediji.
Hrvatsko štamparsko društvo ima novu, opširnu knjigu, kom se more gizditi. „Hrvatske novine kroz stoljeća“ se zove knjiga, ku imaju zahvaliti pred svim Petru Tyranu. Bivši glavni urednik Hrvat- skih novin smatra knjigu, ka rasvitlja i njegovo 40-ljetno djelovanje, svojom ostavštinom. Tomu odgovarajuće puna je bila dvorana u krčmi Gregorić prošli petak, kad su Štampari predstavili ov debeli zbornik člankov. U svetačni govori su čuda puti pale sljedeće riči: Prošlost i budućnost.
Za nami je prvi vikend „nove” protulićne kazališne sezone. Veljek u dvi seli sjevernoga Gradišća, u Klimpuhu i u Novom Selu su pozvali na zabavne igrokaze. Govoriti odnosno slušati poldrug ili još i dvi ure isključivo hrvatski jezik je u današnje vrime pravi luksuz i istovrimeno važna jezična vježba odnosno čvršćenje toga.