Kratko pred Vazmi na video-platnu Austrijskoga parlamenta ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski uvjerio je austrijski politički vrh i ljude pred ekranom doma da niti za Vazme niti za čas po Vazmi nikako ne moremo očekivati primirje odnosno mir u Ukrajini.
Vist, ka je bila pravoda sumljiva, nevjerojatna a skoro i ne za vjerovati, naime da bi dica u školi u pauza smila medjusobno samo još govoriti po nimšku, s tim argumentom da bi se bolje, odnosno dobro razumila i sporazumila, je kod mnogih prouzrokovala veliko čudjenje, kod nekih i jad a kod nekih još i potpuno nerazumivanje. Iz hrvatske scene u Gradišću javno je na to reagirao samo Martin Ivančić (HKDC) ki je to nazvao „udarcem protiv demokracije općenito ali i frontalnim napadom na povijesno zraslu mnogostrukost austrijskih narodnih grup u posebnom. Korak je to najzad u vrimena, ka nijedan razumni človik već ne želji doživiti“.
Mogli bi pitati „Ča imamo mi s Dolnjom Austrijom?“ ili još točnije „Ku vezu gradišćanski Hrvati imaju s rezultati zemaljskih izborov u Dolnjoj Austriji i zač nas, dakle, pere tamošnja črno-plava koalicija?“ Odgovor je jasan: Kako i sve čitatelje, slušatelje i gledatelje ostalih medijev, i naše čitatelje zanima sve ča se dogadja u zemlji, u državi i u puno širjem susjedstvu. Mi i na hrvatskom jeziku kanimo čitati i biti informirani ne samo o nami sami, nego i o dogadjaji izvan naših sel i naših društav i organizacijov.
Situacija u naši čuvarnica u osnovni škola u pogledu na hrvatski jezik je čemerna, mogli bi zapravo i reći: katastrofalna. Ne more se svenek samo politiki dati krivica, ali ako je človik u pravom grčkom smislu zoon politicon, dakle društveno biće, človik kao socijalno, političko biće, človik ki je ovisan o društvu i samo u njem more živiti i opstati.
Aktualno imamo posla s dvimi zapravo epohalnimi projekti: Gradišćanskohrvatski govori u tri opsežni sveski (HKDC) i Virtualni arhiv KIS-a u Stinjaki. Obadva projekti se bavu bilježenjem, zapisivanjem, arhiviranjem a tim i očuvanjem jezika na jednu stranu kao i sabiranjem i arhiviranjem audiovizualnoga i jezičnoga blaga i narodnoga dobra.
Čujete jur ptice jutro, kad se stanete? Ne? Vrime je ponavljati mjere za srićne ptice u vrtu.
Svim nam se je bojsek činilo, da je mesopust bio posebno dužičak, da smo mogli uživati (ili se i mučiti) na brojni i hrvatski bali, da je bilo puno kšnasov i mesopusnih, fašinjskih ophodov i zabavov, a pred svim i da je pod vi dugi ljeti korone zaključanj a tim i onemogućenih zabav i sastankov opet bilo moguće u cijelom i predkoronskom raskošu uživati u razonodi, plesu, jačka a pred svim i druženju. A sad bi mogao slijediti opet mirniji čas!
Pretvaranjem ovoga dotičnoga objekta, izgradjenoga u stilu brutalizma, kako je dostao službeni naziv stil gradnje arhitekta Tome Szauera, rodjenoga Filešca, ki je u mladi ljeti studirao u Sjedinjeni Američi Država i stao pod uticajem poznatoga doajena i velikana američke arhitekture Franka LLoyda Wrighta (1867.-1959.), u takozvani Dom narodnih grup u južnogradišćanskoj Borti otvara se nova i široka perspektiva u raznovrsnom djelovanju narodnih grup u ovom dijelu Gradišća ali pred svim u pogledu na javno priznavanje i poštivanje Hrvatov/ic, Madjarov/ic i Romov/kinj u ovoj zemlji.
Očito se med našimi hrvatskimi društvi u Gradišću pojavljuje dramatičan manjak ljudi – muških i ženskih – ki bi se angažirali u društveni posli. To je bojsek opća pojava, ka se u hrvatskoj zajednici pravoda čuda jasnije i dramatičnije izražava, jer u manjinski posli nima niti zemaljskih niti državnih institucijov, ke bi se brinule o naši posli, nego to sve melji uglavnom na privatni inicijativa i društvi i organizacija. Moremo opaziti dramatičan pad broja ljudi, ki su pripravni se angažirati na društvenoj razini, pred svim ne u peljajući funkcija. A niti argument, da bi se rado i znatno pomladila struktura i očito volja unutar ovih navodno „zastarenih“ strukturov da bi se drage volje pomladile, nije u stanju povući mladje i sposobne ljude u peljajuće funkcije a tim i u odgovornosti pune zadaće.
O temi stana ili ipak doma ćemo u Hrvatski novina sigurno još već puti pisati. Pred svim i zato kada se sada ipak na sve veći javnih zgradov moru najti i hrvatski natpisi, ki u nimškom imaju privisak -haus. Tako na primjer i Feuerwehrhaus, Kulturhaus, Gemeindehaus, Schenkhaus, Zeughaus itd. Analogno nimškomu jeziku smo to u prošlosti uglavnom prevodili sa stan i smo je na naše javne zgrade napisali velikimi slovami uz nimški ili ispod nimški – pravoda nikada ne iznad nimškoga, jer to bi bila prevelika čast za hrvatski – Općinski stan (u Frakanavi još i opčinski stan), Kulturni stan, Ognjobranski stan, itd.