Prirodna je stvar da se svi kanimo pokazati s naše najlipše, najbolje i najatraktivnije strani, ako se najavi neki pohod, ako dojde na službeni pohod neka politička delegacija, ako dojdu neki znanstveniki i znanstvenice, da bi izvidili ili istraživali kako se stoji s hrvatskim jezikom u naši čuvarnica i škola, kako se stoji s društvenim životom nas gradišćanskih Hrvatov i Hrvatic ili kade sve se koristi naš jezik i kako dobro vladamo s tim jezikom.

To ča smo mislili da smo preobladali u zadnji ljeti i desetljeći, naime da bi jedni o drugi bili bolje informirani, misleći na geografsku raštrkanost gradišćanskih Hrvatov i različne sadržajne, društvene, odgojne, obrazovne i socijalne komponente, u tom očigledno nismo uspili. Iako bi bilo tako jednostavno: Svaki petak zeti u ruke Hrvatske novine i doznat će se puna vrića svega toga ča se dogadja ne samo u naši seli i gradi, nego i u društvi i inicijativa, škola i obrazovni institucija. Svakomu i svakoj bi bilo od velike koristi, da bi svaki dan nažgali radio i slušali hrvatske radio emisije, da bi svaku nedilju uključili televiziju i da bi gledali hrvatske TV-emisije. A pak imamo još i crikveni Glasnik, hakovski Novi glas, hakadeovo Glasilo, elektronski Panonski list i dr. A da ne govorimo o sve većem broju sadržajev i podcastov ki se širu na različni „moderni“ mediji. A ipak tužba mladih ljudi: Malo ili ništ ne znamo jedni o drugi, niti se ne vidimo niti se ne poznamo...

Zapravo jur s Vazmi ali pred svim i potom po sada jur staroj i uhodanoj pravici sve gušće nastaju hrvatske priredbe po seli i gradi. A pri tom smo pozabili jur na adventske i božićne a pak i staro- i novoljetne priredbe i hrvatske bale. A onda bez prekida prelazimo u ljetnu i jesensku dob bezbroja priredab pod vedrim nebom, dokle pak u hladnu predadventsku dob opet idemo u dvorane s našimi priredbami. Dakle: nima pauze! Gradišćanski Hrvati – bilo kade živu – meštri su u priredjivanju i organiziranju, vrhunski su stručnjaki za zabavne fešte i „evente“. A svakako imaju ča ponuditi i na znanstvenom, kazališnom, književnom i kulturnom području uopće.

Poremećeni, pokvareni odnosi med Austrijom i Madjarskom nisu nikomu na korist, niti Austriji ne niti Madjarskoj ne, a gor ne Gradišću i kamo li Hrvatom i Hrvaticam s ove i one strane granice. Ne bi ni čudilo, ako bi gradišćanski političari bilo ke su narodnosti ili bilo ki im je materinski jezik, najvjerojatnije još najbolje razumu madjarskoga premijera Viktora Orbána.

Pliberška (Bleiburška) tragedija iz maja 1945. ljeta nije toliko pitanje hrvatskoga grba ki počinje s bijelim poljem – ki mnogi smatraju ustaškim simbolom – koliko je pitanje ideologije ka se želji nametnuti ovoj tragediji. Tim se, hoteć ili ne veliča fašizam, to je ustaštvo, iako danas znamo (ako kanimo znati) da su većina žrtav bili civili a ne vojska, ke se nažalost ne spominje na tom bojnom spomeniku, a tribalo je! Usput rečeno, u Gradišću, po cijeloj Austriji zapravo svako selo ima bojni spomenik za pale i zgubljene vojake kako u Prvom tako i Drugom svitskom boju. Ovde još nijedan nije došao na ideju da bi to bili spomeniki fašistom, članom Nimškoga Wehrmachta, da, i SS-a ki su pali na brojni fronti u tom strašnom narodoubilačkom boju.

Centar.razgovor s dvimi „seniori“ naše domaće novinarske, kulturne a pred svim i jezične scene nam je opet jednoč jasno pokazao i predočio: U tom pitanju su prethodniki bili znatno napredniji nego danas mladi. A čim dalje idemo najzad u našoj povijesti, recimo do Štefana Zvonarića st., Konrada Meršića, Ignaca Horvata, Rudolfa Klaudusa, Frica Bintingera ili još i najzad do Miloradića, tim progresivniji su bili u pitanju hrvatskoga jezika, ki se tada još nije ni nazivao „gradišćanskohrvatskim“.

Zapravo smo mogli očekivati da ćedu dosadašnje i za gradišćanskohrvatsku zajednicu jedine do sada „žive subvencije“ u službi hrvatskih društav i političkih organizacijov dostignuti onu starosnu dob, kada ćedu morati stupiti u mirovinu. Za one ki su znamda jur pozabili: Tadašnji kancelar Sinovac, a prethodno jur uz sugeriranje prijašnjega kancelara Kreiskoga i uz želju, volju i stalno „vrtanje“ tadašnjega predsjednika HKD-a Ivana „Džona“ Müllera (a polag logike proporca „ako vi onda i mi“) pak i Frica Robaka u 1984. su upeljane takozvane „žive subvencije“. Zamisao za tim je bila, da država društvam ne dā pineze, nego da im plaća osobe, ke pak moru djelati u korist dotičnih društav. Su li s tim mislili da bi mogli izvršiti neku kontrolu, ili pak cenzuru za djelovanje ovih društav – to danas već neće nijedan moći reći, u slučaju da se najdu nekakovi tajni dokumenti.

Očito je Vili Rešetarić, ki je 24. aprila pred ljeto dan nesrićno pao sa stepenica u svojem privatnom stanu u Beču i se pri tomu smrtno unesrićio je konačno postao mīt, legenda, u slučaju da to ionako jur nije bio za živoga.

Očito je mimo prvi hype u pogledu na socijalni mediji, na bezgranični nekontrolirani tok informacijov, dopušćanja pogleda u sve tajne i privatne akte, informiranje svakoga sa svačim, virtualnoga svličenja človika do golote i odstranjenja bilo kakove kočnice, da bi se čuvala privatna sfera človika. Već nima tajnoga telefoniranja ili pisanja porukov. Svaki ki se samo malo (spretan i šikan) more hakirati bilo koga i sve objaviti u brojni socijalni mediji. A svenek je dosta takovih, ki se hamiški smiju, uživaju u zloradosti (Schadenfreude) i kim je zadovoljsto ako se „oblati ili omokri nečija nogaljica“. To su pred svim oni malodušni, ki o sebi mislu, na ništ nimaju tajiti, ki su neizmjerno nenavidni „tim onde odzgor“ i kim je svaka senzacija dobrodošla, ka bi znamda dokazala kako su si „ti onde zgora to uredili“.

Kako su se nek minjali časi! Ako smo u povijesti iskali ili rešerširali kako se je pisalo i kako su u naši novina pisali o boju, onda danas sudimo ili dajemo ocjene o tomu kakovu poziciju je gdo imao i na čijoj strani je bio i za koga se je gdo zalagao i za koga su bile ove ili one novine i oni ljudi. Takaj sudimo o tomu ku poziciju su navodno imali naši prethodniki i preoci recimo u pogledu na Prvi ili pak Drugi svitski boj, kakov stav su imali prema nacionalsocijalizmu ili prema različnim diktatorskim režimom. Sudimo o tomu su li naši prethodniki bili dosta hrabri ili su se silom prilike ili ipak drage volje prilagodili nekakovim političkim strankam ili strujanjam i političkim sistemom, su li bili pametni dost da bi znali čemu ča pelja i su li bili dalekovidni dosta, da bi znali kako će nešto ili mora završiti?