Ne ide samo s poštenjem i zau­fanjem — ali bez političke snage

Petar Tyran

Politički signali stoju na zaoštravanje situacije u Austriji a tim posredno i u susjedni zemlja. Ne more Austrija tako djelati kao da joj ništ ne ide sputa susjedna Madjarska, Slovačka, Češka a naravno i toliko puti u politički govori naglašeno „do­bro prijateljstvo s Hrvatskom, ka je zapravo isto susjed Austrije“. Politički slom u Austri­ji, navodni skandal u vezi sa Stracheom i Gudenusom se, naravno, odražava i na susje­de iz gledišća Austrije. Mno­gi ćedu znamda misliti pri se­bi „Ča je to za skandal ča su sada otkrili na Ibizi? Tako nešto isto ili slično imali smo i imamo i mi, redovito.“ Bilo je toga i prije, naravno i u Au­striji. Ali smo se odučili toga i zaboravili te prljave, umazane makinacije i politi­čke spletke, uhodanja i špiju­na­že na najnižoj i najvišoj razini. Ali nije to već ljudski, čl­o­vičji nego politički prob­lem. Ljudi kanu dojti do (politi­čke, gospodarske, crikvene itd.) moći i pri tom im je za­pravo svejedno, kako do ta­mo dojti, samo da se dojde. A kad su pak stigli na vrh pi­ramide onda svaki i svaka ka­ni naravno „samo najbolje“ — ali po sebi razumljivo po svojoj glavi i svojom fasonu.

Slom i ove vlade ponovni je teški poraz i za nas gradišćanske Hrvate

Petar Tyran

Cijela Austrija je potresena, uzbunjena ali i teško pogodjena. Jedni od to­ga ča su rekli Strache i Gudenus u tajno i prikrito snim­ljenom intervju-u pred dvimi ljeti na odmoru u Ibizi. Dru­gi su pogodjeni dodatno zbog toga, da se tajno snima i s tim ide u javnost i da se pak i ugledni mediji najdu, ki to i širu. Treti su uz sve ovo i potučeni do dna, jer su ovo u­hodarske (Spitzel-) metode, k­­akove smo poznavali npr. iz nacističkih isto kao i komuni­stičkih političkih sistemov. A četvrti su ponovo teško raz­o­čarani da je opet jednoč pro­šla jedna austrijska savezna vlada, ka je obećala i ništ, ali stvarno ništ nije držala u pogledu na narodne grupe.

Veličanstven »Tribute to Oliver« u Kugi — on bi se ponosio s njimi

Petar Tyran

Ov večer u Kulturnoj za­drugi u Velikom Bo­ri­š­tofu je bio jedan od tih rijetkih dogadjajev, ki u kona­čnici ispade puno uspješnije nego se je moglo očekivati. »Oliver Dragojević Tribute« (iskazati počast Oliveru Dr­a­gojeviću) je bio vrlo hrabar pothvat znajuć da je zapravo nemogu­će postignuti kopiju toga velikana hrvatske estrade, toga hrvatskoga a ujedno i medjunarodnoga barda, ja­čkara, pjevača — ki je vladao brojnimi muzičkimi stili i ki je jur davno postao poseban brend, prava legenda jur du­go pred njegovom smrću ne samo u domaćoj Dalmaciji, nego širom, Hrvatske, ali i u susjedni zemlja i država i ki je osvojio i najpoznatije kon­certne dvorane u New Yorku i Parizu — a da ne govorimo o Beču. A u ov red najpo­z­­na­tijih „hramov muzike“ more­mo mirno i puni ponosa, gi­z­dosti ubrajati i za naše prilike predivnu dvoranu u Kugi u Velikom Borištofu. Ovde je Oliver Dragojević mnoga lje­ta svaki maj (do zadnjega u 2017. ljetu) nastupio oduševio, svoju, kako je (i ovde na­glasio) najbolju publiku na svitu. Ovde je bio takorekuć med svojimi gradišćanskimi Hrvati, ki su ga ne samo ljubili, nego i obožavali, a malo koga je ki ne bi poznao i znao i riči barem nekoliko njegovih hitov. A njeg­o­vi koncerti u Kugi u „Oliverovom misecu maju“ su postali neka vrsta shodišća ovomu radosne i tu­žne suze to­če­ćemu „svecu“ hrvatske zabavne muzike.

Heimat 3.0 bila odlična muzička fešta s jasnom političkom porukom

Petar Tyran

ORF-studio Gradišće je jur 5. aprila u Že­ljeznu svečevao 30 ljet hrvatske televizijske emisije Dobar dan Hrvati. Paralelno ovoj emisiji za gradiš­ća­nske Hrvate na njevom je­ziku je nastala i televizijska emisija Dober dan Koroška za koruške a kašnje pak i šta­jerske Slovence. Dokle su se ovi TV-programi emitirali na regionalnom valu Orf-a i u Gradišću i u Koruškoj, u os­taloj Austriji se je u isti čas, nedilju (13.30) mogla gledati TV-emisija Heimat fremde Heimat, na nimškom jeziku ili s podtitulami i se je tada bavila i autohtonimi i alohtonimi manjinami, dakle s pri­znatimi narodnimi grupami u Austriji isto kao i s novodoseljenimi manjinci, stranci ili vjerskimi i drugimi ma­njin­skimi zajednicami. Helmut Kletzander, ki je tada bio o­d­govoran za sve tri ove ma­njin­ske emisije je u Tediju Podgorskyju našao odličnoga i razumnoga partnera, tako da se je ova za tadašnje čase epohalna ideja televizijskih emisijov na jeziki narodnih manjin u Austriji mogla i o­stvariti. Nikako se ne smi za­boraviti Ivan Župa, ki je ta­da imao svoj ured na 6. katu Orf-zgrade, ča je tada bila krilatica da je negdo sidio na vrhu peljačtva Orf-a u Beču, kade su pale i dalekosežne društvene, sadržajne i politi­čke odluke u pogledu na Orf a takaj i za narodne grupe.

Ponekad godi — iako je rijetka — i hrabri i jača pohvala iz vana

Petar Tyran

Gdo jur more očekivati pohvalu ili barem pozitivnu kritiku? A dobar je savjet svakomu i svakoj, da nije dobro nešto planirati a pak i učiniti zato, da bi se do­stala pohvala. No, ako ipak ovde i onde vjetar koč dopu­e neku pohvalu ili prizn­a­nje, to ipak more goditi. Ta­ko je, naravno, i s HRVATSKIMI NOVINAMI, i sa svimi ki su odgovorni za ov naš tajednik, ki nosu brigu o redovitom izlaženju, ki vani „na frontu“ ali i u pozadini, takorekuć u „etapi“ stoju za ovimi našimi novinami, ke ljetos jur 110. ljeto izlazu (s kratkim prekidom za vrime Drugoga svit­skoga boja) i ke su se nekoliko puti i minjale svoje ime (o tom početo s ovim brojem HRVATSKIH NOVIN u seriji piše Nikola Benčić i o puno čemu drugomu zanimljivomu u ve­zi ovim našim tajednikom). 

Crikvene zgrade su sve već zgrade opće kulture o ki ćemo morati brinuti mi svi!

Petar Tyran

Teški požar, oganj u francuskom nacionalnom svetišću Notre Dame (Naša Gospa) je pokazao, da je namjesto vjere u mnogi slu­čaji stupio kulturni nalog, ku­l­turna zadaća. Crikve su po­stale hrami kulture ali manje vjere i turisti dojdu pogledati ove crikvene i arhitektonske znamenitosti iz kulturolo­ških uzrokov, a sve manje ih je ki se idu pomoliti u ove „hiže Božje“. Pravoda se i stavlja pi­tanje, su ove toliko lipe, ve­ličanstvene zgrade uzidali za­to da bi se ljudi mogli pomo­liti u nji, ili je ovo bila často­hlepnost vladarov i arhitektov, rukotvorcev i likovnih umjetnikov — gdo je bolji?