Za susret panonskih knjižničarov u slavonskoj Požegi (vidi str. 11) bilo je teško preporučiti ljude iz gradišćanskohrvatske zajednice. Zač? Jednostavno je malo ljudi, ki se bavu knjižnicami i arhivi. Ili drugimi riči: Knjižičarsko područje je u Gradišću jako zanemareno.

Med gradišćanskimi Hrvaticami i Hrvati postoju morebit dvi, tri javne (!) biblioteke, ke imaju i reprezentativan izbor hrvatskih knjig. Prepoznatljivi ili preporučljivi redoviti dodatni odnosno okvirni program nimaju. Onda imamo med seli morebit dvi, tri knjižnice, ke zaistinu nudjaju aktivno program u knjižnici, ki ne mora biti izravno povezan s čitanjem odnosno knjigom.

Na skupu knjižničarov u Požegi je bilo jedno uvijek nanovič naglašeno: Knjižnice moraju biti mjesto znanja i upoznavanja, mjesto slučajnoga susreta i dogovorenoga sastanka, mjesto nove književne produkcije i mjesto stvaranja novoga kulturnoga jerbinstva. Predavačice i predavači su to djelovanje dokazale različnimi primjeri: Od fotocontesta do igrokaza u parku, od digitalne ponude do putujućih knjižnic. A bili su svi složni: Knjižničarke i knjižničari moraju rado djelati i moraju imati inovativne ideje i puno idealizma – to valja vjerojatno za skoro svaku profesiju.

U Gradišću imaju ovakova mjesta sastanka do neke mjere svoje početke na farofi, kade su duhovniki na koncu 19. stoljeća uredili male biblioteke sa štivom. Jur Martin Meršić starji piše, da je čudakrat bilo potribno, da se ljudem razlaže štivo odnosno da se diskutira o pisanom – ove čitaonice da su navodno bili i jedan uzrok, zač je Meršić vidio potriboće redovitoga hrvatskoga štiva u obliku novin (i vrijeda su bile utemeljene Naše novine, prethodnik Hrvatskih novin). Sad se je kroz stoljeća naravno poboljšalo i opet počemerilo znanje čitanja i razumivanja tekstov. Ali jedno je ostalo isto. Ako ja kot laik vidim stare molitvene knjige, kakove rukopisne zapise ili kakov hrvatski kalendar, onda tribam kontekst i mjesto, kade mi se to more razlagati i približiti. Morebit tribam još i mali igrokaz ili naticanje fotografijov, da morem dostati kakovu poveznicu i morem početi cijeniti ova djela gradišćanskohrvatske povijesti.

Tema arhivov i knjižnic se je osebujno u prošli ljeti vrtila u ovi novina. Pri tom se je prvenstveno mislilo na mjesto za čuvanje knjig. Ada na mjesto, kamo se uputu oni, ki inako jur čuda znaju o toj skromnoj književnosti u Gradišću. Ča se čuje, pripravlja Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću uprav prvi pregled o sadašnjem stanju, da bi izvidilo, kakove mogućnosti postoju trenutno za kakovu knjižnicu u Gradišću.

Koncept živih knjižnic s razlaganji, aktivnim uključenjem ljudi i vlašćom kulturnom produkcijom bi bio vridan pogledati – dobrih primjerov je dost.