Jedan cijeli tajedan je za školarice i školare prošao u školi. To je obično to vrime kada se pitamo, koliko dice pohadja hrvatsku nastavu, koliko dice ide u dvojezične osnovne škole, koliko dice uopće ne more pojti u više škole s hrvatskom nastavom i pravoda pitanje, koliko pedagogic i pedagogov s hrvatskom izobrazbom fali ili sidi u nimški škola, ar njihovo prebivališće ne odgovara tim mjestam, kade bi bilo čuda pedagoškoga personala potribno.

Povodom 20. obljetnice od priznanja jezika gluhonimih u Austriji, čitala sam citat, kim se u našoj narodnoj grupi skoro nikad ne argumentira: Obrazovanje je ljudsko pravo. U slučaju gradišćanskohrvatske zajednice to znači obrazovanje na nimškom i hrvatskom jeziku. Iz toga gledišća i obiljnoga vlašćega iskustva se to pravo krši svaki dan.

Prez obzira na jezično znanje (nimam nikakove iluzije) kad dite stupi u obrazovni sektor, trenutno je još tako, da ima veliki dio dice kakovu poveznicu hrvatskomu jeziku. Najmanja je ta, da dite živi u dvo- ili većjezičnoj općini, drugačije inako ne bi imalo mogućnost za dvojezično obrazovanje. Iako roditelji uskraćuju svojoj dici mogućnost da se nauči jezik svoje obitelji, kim argumentom to obrazovni sustav podupira? Sigurno je laglje i drugačije kada se podučava materinski jezik, to ali ne znači, da se drugačije ne more podučavati hrvatski. Engleski se u Austriji isto još podučava kot strani jezik, a znanje po školi je čuda veće.

I za školski sustav u Beču se opet čuda premalo čuje. Koliko dice onde stopr nima mogućnost, da se obrazuje na svojem materinskom jeziku odnosno na jeziku svojega porijekla?

To morebit gluši za neke ljude radikalno, ali zapravo je samo usredotočenje na apsolutno osnovne stvari: Obrazovanje je ljudsko pravo!

Ako mi svi to glasno ne potribujemo, onda smo mi ti, ki zamemo dici mogućnost, da se nauču hrvatski jezik u dobroj mjeri. Ali ne samo to. Mi im i oduzimamo mogućnost, da se moru baviti vlašćom poviješću, poviješću regije, poviješću zajednice, jezika i identiteta. Mi im zimljemo znanje, kako se zalagati i kako se oduševiti za gradišćanskohrvatsku zajednicu, a oduzimamo im samosvist, da se sami s dojdućimi generacijami pominaju po hrvatsku. A mi smo onda isto ti, kim dica smu u budućnosti dati krivnju, zač danas ne znaju jezik i kulturu.

Pravoda, ispunjenje ovoga ljudskoga prava na obrazovanje je zadaća države i institucijov, čija zadaća je skrb o obrazovanju. U pogledu na manjinska prava ima Austrija, nažalost, čuda potencijala za poboljšanje. Svist o posljedica ovih neispunjenih prav u glava svih je prvi korak prema poboljšanju. Do onda triba svakomu zacipiti rečenicu: Obrazovanje na materinskom jeziku je ljudsko pravo.