Konačno je koč bilo jako lako napuniti tretu stran ovih novin. Takozvana stranica „manjinska politika“ je jako trpila pod ljetnom pauzom. Ali ljetna pauza pravoda nije jedini uzrok, zač je koč pusta. U manjinski posli se jednostavno prilično malo dogadja. To valja i za ovu vladinu periodu. Po povišenju subvencijov i proglašenju peljajućega medija – svakako dva značajna dostignuća – i nekoliko drugih invencijov je nastalo tiho u manjinskoj politiki. Program koalicijskoga ugovora se nije u potpunosti ispunio. Nije novoga zakona o narodni grupa, nije bilo reforma zastupničtva narodnih grup, hrvatski nije nastao službeni jezik u virtualnom činovničkom prostoru, o dvojezičnom sudstvu se uopće nije čulo diskutirati i Jeniši nisu dostali status narodne grupe. Čim lipše je bio prošli vikend, kada su se hakovci konačno spomenuli svojih agendov i priredili Dan mladine s programom punoga sadržaja. Organizatorice i organizatori su se mogli dati punim pravom hvaliti.

Savezna agentura za nabavljenje, moj vlašći prijevod za dužičku nimšku rič Bun- desbeschaffungsagentur, shranja premda čudnoga imena važnu zadaću. Ova agentura naime kupuje i opskrbljava javnu ruku s materijali i uslugami.

Osmoga septembra je pred nami. Ljetos ta dan nije važan, ar je marijanski svetak, nego ar je za društva znatno pokratio ljetnu pauzu. Ta dan ljetos naime obilježava zadni dan za postavljanje molbov za subvencije iz lonca za narodne grupe.
U redakciji smo imali kratku diskusiju o tom, je li društva jur sada sto posto znaju zač kanu zaprositi pineze. Ja naime nisam čisto osvidočena (osebujno ako gledam okolo sebe i svojih zadać), je li su sve molbe zaistinu jur gotove. Niti nisam sigurno je li je jur sadržaj svih projektov sto posto jasan.

Da će se još koč kada o kakovi tablica pominati već iskreno rečeno nisam očekivala. Spominjam se neke provokativne izjave na kakovom hakovskom večeru, kade je neki mladji hakovac rekao, da mladim već nije tako lako plakativno djelati kao u devedeseti. Dvojezične table da naime jur stoju.

Dobrodošlo je, da se uprav po ljetni miseci, kada su roditelji pod pritiskom, da moraju devet tajedan opskrbljivati svoju dicu prez da je od početka do konca pošalju u kakove kempe s ili prez smisla, pojavljuje diskusija o podvaranju dice. Narodna stranka je naime imala ideju uključiti starestarje i im za ta posao nuditi karenciju, ku si moru diliti s roditelji. Ideja je do neke mjere kreativna. Funkcionira to pravoda samo u najmanjem dijelu obitelji, ar ovakova karencija za starestarje potribuje, da se veleobitelj razumi, da živi optimalno skupa ili barem nedaleko jedna od druge, da je generacija starihstarjih zdrava i u pravom smislu riči još „na noga“ i naravno da je ta generacija i pripravna još pred penzijom pojti (opet jednoč) u karenciju ili direktno po penziji veljek primiti vrlo izazovan 24-satni posao podvaranja.

U ljetni miseci se obično iz političkoga gledišća čuda toga ne zbiva. Zvana ljetnih razgovorov se čini, da i politička elita odmara. U manjinskoj politiki je situacija malo drugačija. Tote ima človik tu ćut, da akterke i akteri cijelo ljeto odmaraju i se po potriboći jednoč u ljetu pojavljuju, ako je govor o podiljenju subvencijov. A i tote imaju takozvani Savjeti za narodne grupe samo već jedan lonac u svoji ruka. Druge subvencije za narodne grupe se podilu po drugi kriterija.

Prošli vikend svečevala je Mladina europskih narodnosti (MEN) svoj 40. rodjendan. U koruškom Pliberku su tom prilikom organizirali i diskusiju s provokantnim pitanjem: Why should we carry on?, slobodno prevodjeno: Zač nastaviti djelati?

Ljeto je i svi, ki čitaju, čežnju za lakom lektirom. Za mene je ta prošli tajedan izašla u obliku 6. državnoga izvješćaja o narodni grupa. Dobro, da imam ovde mjesto za „recenziju“. Svakih par ljet pošalje Vijeće Europe stručni tim u države članice i ispituje pripadnice i pripadnike manjin o stanju, želja i poteškoća. Za aktivistice i aktiviste se to more predstaviti kao psihohigijena, ar „bauštelov“ je dost na manjinskopolitičkom polju i u ovakovoj sjednici su jednoč aktivistice i aktivisti ovi, ki su na kormilu, komisija samo sluša i stavlja pitanje, ako ča nije jasno.

Jezikoslovkinja Cvetelina Ortega primila je MiniMetron, a Terezija Stojšić je bila u pravu, kad je rekla, da bi za takovo djelovanje kot je to nje, mogla u budućnosti i primiti Metron.

Većjezičnost i bavljenje tim je naime kod gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov prilično zanemareno djelo. Predugo se nije razumilo, ča znači dvojezičnost. Generacija mojih didov i babov, djelomično još mojih roditeljev odrasla je zapravo u jednojezičnom okruženju i se je stopr kod pristupljenja u (višu) školu susrećala s nimškim jezikom, a onda pravoda kao vrhovnim.

Nogomet ili kakogod zovu ovu proširenu vrst igre sloptom prouzrokuje toliko emocijov. To začudjuje i fascinira istovrimeno. U medjuvrimenu je i javno i znanstveno dokazano, da ova vrst sporta nima samodobre uticaje na človika. Nasilje nad ženam u domaćinstvi raste, za vrime muških utakmic je za 5% manje, par uri kasnije naraste signifikantno. Kad igraju engleski muži, onda ie nasilie nad ženam za 27,7% više, ako zvana toga vlašća momčad još i izgubi je nasilje nad ženam za 33% više.