Bez škole smo zgubljeni! Gdo će se sada konačno postaviti na noge?

Aktualno je upisivanje u osnovne škole, ko jur teče od početka februara za prijave i za hrvatsko podučavanje. Sada znamo takorekuć i „službeno“ od nadzornice za manjinsko školstvo u Gradišću mag. Karin Vukman-Artner, da je zanimanje za hrvatski jezik u prošli ljeti spao, tako da na neki škola postoji pogibelj, da uopće nećedu moći obdržati hrvatski predmet. Kako je rekla nadzornica Vukman-Artner Hrvatskoj redakciji ORF-a Gradišće je interes za hrvatski jezik u dvojezični osnovni škola nadalje jako velik i onde su broji stabilni. Ali u sekundarnom stepenu da pak pada broj jer škole nudu opširne mogućnosti na različni sektori, kako su to šport ili muzika a naši jeziki da pod tim trpu. Tako da je otvoreno će li se uopće moći realizirati hrvatska grupa na gimnaziji u Željeznu. U okolici Željezna ima daleko najveć Hrvatov. Ali Poljanci su u pogledu na hrvatske strukture dosta slabi i neopskrbljeni. U ovoj regiji ima još uvijek relativno čuda Hrvatov, samo je teško je „zapreći“ pred hrvatska kola. Zato asimilacija tako strašno brzo napreduje a takozvane dvojezične čuvarnice i škole — ča de jure jesu, ali de facto nikako nisu — nimaju šanse se tomu odupriti i suprotstaviti.

Stara je dob da se spomenemo naših nestalih Hrvatov u Dolnjoj Austriji!

Lani je Gradišće svečevalo 100 ljet postojanja kao savezna zemlja Austrije. Ljetos Dolnja Austrija svečuje 100 ljet otkada se je kao savezna zemlja lučila od Beča. Ova obljetnica bi bila odličan povod da se u okviru brojnih predvidjenih slavljev u Dolnjoj Austriji spomenu i hrvatskoga naseljenja znatnih dijelov ove pokrajine. Nad brojnih svečevanj i slavljev širom Gradišća smo skoro zaboravili na našu nekadašnju braću u nekadašnjoj susjednoj Austriji, dakle u Cislajtaniji, to je s live strane Lajte, ka je do 1921. lj.

U (gradišćansko)hrvatski službeni posli nam fali jasna jezična linija!

Ne stoprv od službenih odnosno sudskih rješenj u vezi s hrvatskim službenim jezikom u Austriji znamo, da ta pojam „hrvatski“ različni ljudi različno interpretiraju i tumaču. Otkada je hrvatski u Gradišću postao i službeno „gradišćanskohrvatski“ i se pred svim i mladji i najmladji ljudi pominaju po „gradišćanskohrvatsku“ i ako su u Gradišću ali i izvan zemlje — pisati daleko najveći broj njih na tim jezikom ionako već ne more odnosno nije nikad znao (kade bi se i naučili?) — od onda u ov gradišćanskohrvatski jezični lonac sve nutar paše: borištofski, mjenovski, židanski, čajtanski, undanski, pinkovski, stinjački, klimpuški, trajštofski, koljnofski, novoseoski, jandrofski, frelištofski itd. itd. Svi ovi i sve ove tvrdu, da je ov njev seoski jezik „gradišćanskohrvatski“. A zaista i je!

Hrvatski virtualni bali nisu idealno rješenje — ali su najbolje ča je moguće

Usred smo mesopusta — i usred smo najteže faze koronapandemije. Dakle polag naše mesopusne tradicije bili bi usred časa balov, zabavov i ophodov — a polag našega straha od zaraze, infekcije od korone a sada posebno i Omikrona (a bojsek je na putu jur novi soj, vrsta ovoga virusa) usred smo zatvorenih lokalov, otpovidanih zabav, onemogućenih balov i prepričenih ophodov. A ča sada? Virtualno — je čarobna rič I more začarati u imaginaciju.

Problem s cipljenjem: Toliko razumivanja za kršitelje zakona još nije bilo

Sada je i službeno: zakon će dojti za obavezno cipljenje a tim je i zakonom „zagarantirano“ rascipljenje društva: u one ki vidu spas od korone a pred svim od teškoga oboljenja od ovoga tako agresivnoga soja korone COVIDA — i u one, ki u cipljenju vidu kršenje ljudskih prav a med njimi i takove, ki vjeruju u „viške“ i u „teorije zavjere“ (Verschwörungstheorien). U tom mora biti nešto, jer nije moguće da bi svi oni bili praznovjerni ni bedavi. Ima i pametnih med njimi, barem školovanih i studiranih. Svi poznamo koga iz naših redov, ki se iz ovoga ili onoga uzroka ne kani dati cipiti. Ovde još nije govora o oni, ki ili ke se iz zdravstvenih uzrokov nekanu ili ne moru dati cipiti.

Nad slavljem da smo u Austriji smo zabili da se u pogledu na manjine ništ…

Slavlja i spomenpriredbe u vezi sa »100 ljet Gradišće« su zapravo mimo s minulim 2021. ljetom. A pokidob zapravo već nijedan ne živi, ki se mogao spomenuti na to kako je svojčas, pred 100 ljet i najzad bilo do 1921. ljeta, vjerujemo zapravo sve ča nam se nudi u glorificiranju povodom ovoga jubileja. Objektivno gledano, su ljudi na austrijskoj strani povijesnoga Gradišća imali sriću. Jer iako ih je i s ovkraj is onkraj teško pogodio fašizam Tretoga Reicha, Gradišće je samo do 1955. ljeta bilo pogodjeno od teškoga brimena Sovjetskoga saveza. Od komunističe strahovlade, dakle ponovnoga fašizma — samo u drugoj prateži i s drugimi naznakami — kako mnogi povjesničari danas tumaču to razdoblje od 1989. ljeta — austrijsko Gradišće nije bilo pogodjeno. Ali na čehoslovačkoj i madjarskoj strani dabome. Ali od svega toga u 1921. ljetu još nije bilo ni traga ni slijeda, iako su dalekovidni ljudi i iskušeni promatrači mogli jur tada viditi, da mirovni ugovor iz Versaillesa nosi u sebi jur klicu Drugoga svitskoga boja. A tako je nažalost konačno i došlo.