Moj prethodnik Petar Tyran je rado pisao u ovoj rubriki o tom, da se ništ novoga ne sluša, da tiraju uvijek iste šlagere i da se na muzičkom polju – barem javno – ništ ne minja. S njim složni su vjerojatno bili svi naši vrhovni mladi muzičari, ki sa svojimi bendi nisu dostali glavnu točku ni na Danu mladine ni na drugi fešta nego su uvijek izgubili protiv poznatih velikih bendov iz Hrvatske, iako neki u medjuvrimenu jur spominjaju na starački dom na pozornici.

Otkad su austrijske novine Der Standard objavile članak o mogućem karakteru Lene Schilling, ujedno i vrhovne kandidatice Zelenih na Europski izbori, kipi diskuija i se nikako ne more ohladiti. Dokle se diskutira o mogućem odstupu ili ne, o karakterski crta i osebina i kako to utiče na političku karijeru, postavlja se za mene – neodvisno od te cijele cause – drugo pitanje: Naime ov malo nezdravi odnos med politikom i mediji.

Hrvatsko štamparsko društvo ima novu, opširnu knjigu, kom se more gizditi. „Hrvatske novine kroz stoljeća“ se zove knjiga, ku imaju zahvaliti pred svim Petru Tyranu. Bivši glavni urednik Hrvat- skih novin smatra knjigu, ka rasvitlja i njegovo 40-ljetno djelovanje, svojom ostavštinom. Tomu odgovarajuće puna je bila dvorana u krčmi Gregorić prošli petak, kad su Štampari predstavili ov debeli zbornik člankov. U svetačni govori su čuda puti pale sljedeće riči: Prošlost i budućnost.

Za nami je prvi vikend „nove” protulićne kazališne sezone. Veljek u dvi seli sjevernoga Gradišća, u Klimpuhu i u Novom Selu su pozvali na zabavne igrokaze. Govoriti odnosno slušati poldrug ili još i dvi ure isključivo hrvatski jezik je u današnje vrime pravi luksuz i istovrimeno važna jezična vježba odnosno čvršćenje toga.

Još nikad nije super izborno ljeto tako dobro valjalo kot ovo ljeto. Različni komunalni izbori po Europi, izbori za Nacionalno vijeće na jesen, različni zemaljski izbori i pravoda i izbori na europskoj razini i prik oceana u SAD-u. Čini se, da se objavljuju skoro svaki tajedan novi rezultati kakovih izborov.

Jur po 15. put se ljetos održava većjezično naticanje Reci multi, ko neka istače većjezične sposobnosti školaric i školarov. Inicijativu zato je 2009. ljeta štartalo „Društvo za integraciju” a med osnivačicami našla se je i sadašnja dobitnica MiniMetrona Cvetelina Ortega.

Koruške Slovenke i Slovenci su obično najbolja narodna grupa za prispodobu. Iako iz povijesnoga pogleda postoju velike razlike, je broj pripadnic i pripadnikov narodne grupe prilično sličan, a i poziciju u manjinski zakoni dijelu Hrvatice i Hrvati s njimi. Na različni sastanki se i dočuju isti problemi: manjkajuće dvojezično obrazovanje, gubitak jezične kompetencije, manjkajuće ili uopće ne postojeće mogućnosti korišćenja manjinskoga jezika na javni uprava i uredi.

S Käthe Sasso smo izgubili jednu od zadnjih živih svidokinj NS-terora, a ujedno i jednu od rijetkih gradišćanskih Hrvatic u otporu. Stopr prošli petak je u Borti bila premijera predjelane izvedbe „Posvećujem svoja sjećanja ljudem ovoga svita”. Život Käthe Sasso je onde portretiran kao trizni pročitani protokol, ki se dugo zavuče pod kožu. Čim se pojavljuje Sasso na velikom platnu su emocije još čuda veće. Sasso je za prvu izvedbu 2018. ljeta dala opširan intervju Petru Wagneru i Joški Vlašiću. Kakov vridni izvor za budućnost.

Kolegica od Novoga glasa Lidija Novak veljek je reagirala i pisala komentar prošli tajedan, kad su Slovenci opet jednoč uspili na prvu stranicu orf.news. U njem je apelirala na hrvatsko zastupničtvo. To morem samo pušiti u isti rog. U komisiji za peticije potribovalo je zastupničtvo koruških Slovencev, na čelu s Romanom Roblekom i Rudijem Voukom podupiranje od Europskoga parlamenta, ar da manjinska prava u Austriji nisu ispunjena. To su naravno činili na slovenskom. Problemi su nam svim dost dobro poznati: jezik u javnom prostoru i na sudu, pravo na obrazovanje na materinskom jeziku, a to ne samo četira ljeta u osnovnoj školi, nego od čuvarnice do mature. Rudi Vouk je doprimio primjere iz Koruške, ali i u Gradišću bi ih bilo za kožu dost. A da ne govorimo o problemu teritorijalnoga principa ki trenutno još onemogućuje obrazovni sustav u Beču ili i u Gracu.

Sad na Vazme počela je sezona velikih jubilejev tamburaških društav. 1974., 1984. i 1994. ljeto su bila kot se čini uspješna i plodna ljeta utemeljenja ovakovih folklornih grup. Hatsko kolo je prošli vikend pozvalo na prvu veliku feštu. Slijedit će još mnoga druga. Jedno je sigurno. Tamburica je nastala zapravo jedini simbol gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov, ki se je malo dalje širio, ki je i u politiki i u glava Zapadnoaustrijankov i -austrijancev pojam. Sve drugo, ostalo je nekako skrito i je nek poznato malomu stručnomu krugu. Tim ima tamburica ali i odredjenu moć u poticanju jezika i kulture. Tamburaška društva su zapravo skoro jedina društva, od kih se očekuje barem u cjelini dvojezični program ili u neki jači seli još i isključivo hrvatski program. Čim pogibelnija je sve već nazočna argumentacija, da je preveć hrvatskoga u tamburaški društvi. Poznati zastupniki naše manjine rado argumentiraju tim, da mladim ne paše, da se onde samo po hrvatsku pomina (a budimo iskreni: U koliko društav je to uopće slučaj?) Meni je potpuno jasno, da ću u osobni razgovori koristiti te jezike, ke moja sugovornica ili sugovornik razumi, ali društveni jezik mora u prvom redu biti hrvatski. Zato su se ovakova društva osnovala. A iako smo se u prošli ljeti naučili, da se na tambura more svirati sve, je glavni repertoar još uvijek hrvatski.