Nova savezna vlada je o­čigledno odlučila, da narodne grupe ubuduće padaju i resor „integracije“. To su mogli predložiti a pak nažalost i odlučiti očigledno samo oni i one, ki i ke nimaju poj­ma o autohtoni, staro­sje­dila­čki narodni grupa u Austriji i ki su pripadniki ovih šest na­rodnih grup — Hrvati, Slo­venci, Čehi, Slovaki, Ma­djari i Romi. Ovo nas direktno pelja i do srži problemati­ke, do centralnoga neriješe­noga pitanja: u minulih 450 ljet nam se nije ugodalo da si kod većinskoga naroda — a u povijesti se je ta narod nekoli­ko puti minjao — stečemo, priznanje i saznanje, da smo svakako ravnopravni a u glav­nom puno duglje na ovom pr­­­ostoru nego mnogi drugi i da smo: državnotvorni! To triba za ušeta zapisati svim onim, ki nam sada kanu prepisati da bi se tribali integri­ra­ti. A tim ionako uglavnom mislu: asimilirati!

U prvoj euforiji o usidre­nju, zapisanju narodnih grup u program nove ko­alicijske vlade med Tirkiznimi i Zelenimi smo se svi veselili, da je konačno ipak ne­što išlo dalje. Kako i svaki u­spjeh tako i ov navodno ima čuda ocev i majkov. No, će­mo li ikada dočuti, gdo se je zaista koliko zalagao zato da bi autohtone narodne grupe ušle u novi vladin program do 2025. ljeta — ako će koalicija zaista tako dugo držati — mo­guće nikad nećemo doznati. Ili bolje rečeno, reć ćedu nam da su se svi za to zalagali.

Mnogi od nas su se za­ufali u ovakov sastav vlade, u tirkizno ze­le­nu koaliciju u Austriji. A uza to nije bilo neophodno po­tribno da bi gdo bio izraziti črni, dakle Narodnjak ili Zelena. Na jednoj ruki se je mo­glo izračunati, da bi s malo već volje nego do sada i uz pomoć Nikija Berlakovića i Kristofa Carića i njevih prijateljev u Övp-u a posebno i uz korušku Slovenku Olgu Voglauer kod Zelenih i nje pristašev mogli ipak uspiti, da narodne grupe, nacionalne manjine u Austriji udju u koalicijski ugovor a tim i u djelatni program, nove koa­licij­ske vlade za dojduću vladinu periodu (barem četira lje­ta dugo, znamda i pet). U tom razdoblju bi moralo biti moguće postaviti manjinsko pitanje na nove, djelotvornije a tim i uspješnije noge.

Po podjeli pinez iz savez­noga lonca za podupira­nje narodnih grup u Au­striji svenek je nezadovoljnih i još manje zadovoljnih. Ako se radi samo o predlogi doti­čnih Narodnosnih vijećev (Savjetov o narodni grupa) Savezno kancelarstvo u princi­pu svaki put prihvaća predložene svote za izabrana dru­štva i organizacije. Ali prije toga odredi koliko stoji na ra­spolaganje. Posebno je zanimljiva pojava po sjednici hr­vatskoga Narodnosnoga vije­ća srijedu, 11. decembra, u koj su se — kako jur u dani pred tim dogovoreno od čelnikov Vijeća, dakle zastupnikov p­o­litičkih stranak i vrhovnih društav — odlučili da ćedu Hrvatskomu štamparskomu društvu opet skratiti godišnju subvenciju — ali zato Crikvi dati već. Da, i Hkd je popustio u 1000 € u korist Hak-a, isto tako je i Hkdc popus­tio 1.400 €. Hštd je morao popustiti 11.100 €. Zato će Cri­kva dostati za 15.000 € već a društvo Hrvat S.A.M po prvi put 2.500 €. To ide, jer neka mala društva su ispala ili nisu stavila molbe. Tako je ukupna svota od jedan milijun i 110.600 € ka stoji na ras­po­laganje za 2020. ljeto.

Tradicija adventskih sajmov je jako proširen u  Austriji pred svim i u Be­ču a odanle je ova tradicija preplavila u Hrvatsku a pred svim u Zagreb. Zagrebački gradonačelnik veli da bi zagre­bački advent bio znatno lip­ši i intimnije nego je bečki, jer se proteže kroz cijeli stari Gornji Grad ali i po cijelom Zrinjevcu. Sām gradonačelnik Zagreba Milan Bandić glasno priznaje da je ovu ide­ju kopirao u Beču ali da je u medjuvrimenu zagrebački d­a­leko pretekao bečki. Jer u Be­ču ima bezbroj adventskih sajmov od kih je najveći vje­rojatno ov pred Vijećnicom. Ali gdo ima lazno, more rado pohoditi i sajam u Schönbrun­nu, ili i u nekadašnjem Hrvatskom Selu, na sadašnjem Spittelbergu. A uza to ima još brojnih manjih adventskih sajmov ki imaju i posebnu hrvatsku natuknicu, tako na priliku po prvi put i na vrtu pred sidišćem Udruge hrvatskih poduzetnikov u Ausstellungsstraße u 2. gradskom kotaru. Dva dane je bio otvo­ren i adventski sajam u Hrvatskom centru u Beču, ki je sigurno jedan od najintimnijih hrvatskih adventskih sajmov.

U ovi dani smo u najtira­ž­nijem dnevniku u Hrvat­skoj, u Večernjem listu mogli uz drugo čitati komen­tar Denisa Romca s naslovom „Cijela se Europa pomirila, sa­mo Hrvati i Srbi to nikako ne mogu“. U zadnji tajedni i mi­seci zapravo u svi mediji se spominje 30. obljetnice pada željeznoga zastora a tim i ru­šenja Berlinskoga zida. To je zapravo 45 ljet po završetku najgorjega krvoprolića u po­vi­jesti človičanstva. A zapra­vo znamo po priliki samo za točne žrtve Drugoga svitskoga boja odnosno zločine Tre­toga Reicha na zapadu Eur­o­pe. Minucioznomu bilježe­nju nimških nacistov i nimškoj točnosti i temeljitosti imamo zahvaliti toliko točan popis žr­tav — palih, ubijenih, umo­renih, ugladjenih ili nestalih.

Dokle nas je u prošlom tajednu u ovi dvi stupci preplavila lavina odu­še­­vljenih tamburašev i folklo­rašev ovput će nas „poplaviti veliki val ozbiljne muzike (tj. E-Musik) i klasično zborov­no jačenje. Nedavno je gosto­vao muški pjevački zbor iz Bistre u Hrvatskoj s imenom Bistrani u veleopćini Veliki Borištof. Oblikovali su svetu mašu i potom jačili kratak koncert u Velikom Borištofu a subotu navečer su koncertirali u Šuševu u kaštelu. Ja­čili hrvatske jačke iz Dalmacije i Zagorja, kao i jačku „U boj, u boj“ iz opere Nikola Šu­bić Zrinski. Ov zbor je bio zavježbao i gradi­š­ćansko­hrvat­sku jačku „Vince, vince črljeno“. Prošlu nedilju je jačio Crikveni zbor svetoga Lovrenca Trajštof u domaćoj crikvi  i je izveo predivan klasični repertoar crikvene muzike po­četo od Štefana Kočiša („Du­ša moja za tobom žaja Gospodine“, i „Zdrava Marija“) i Franza Schuberta („Maša u D-Duru), J. S. Bach („Hvalimo Boga“), J. Haydna, A. Brucknera („Ave Maria“) ča do L. Cherubinika („Ave Ma­ria“) a pak još i „Vilo moja“ i „Jalta, Jalta“ s istoimenoga mjuzikla Alfija Kabilja.

Ov minuli vikend je bio najvjerojatnije jedan od vrhuncev u našoj tam­bu­raškoj odnosno folklornoj tradiciji. Koliko tamburašic i tamburašev je zaista stalo na pozornici u škad­nju u Traj­što­fu, vjerojatno ni člani Tambu­rice Trajštof sami ne znaju, ni­ti ne sadašnji pe­ljač i dirigent Wolfgang Kuzmić a vjerojatno niti ne njegov još uvijek aktivni iako u momentu rekonvalescentni otac Oto Kuz­mić. No mogli ih biti daleko prik 70 (!?). Gdo bi to znao tako točno? U toj velikoj riv­nji i u stalnom minjanju nije ni bilo moguće ih pobrojiti. No, jed­na brojka je vrlo jas­na ali zapravo i nevjerojatna: 500 di­ce i odraslih je u me­djuvrimenu u minulih 60 ljet „prošlo kroz ruke“ trih generacijov Kuzmićev: Adalberta, sina Ota, a sada unuka Wo­l­f­ganga. Na početku u 1959. ljetu ih je bilo pet, ki su po­čeli vježbati u raspušćenoj trgovini — a danas po 60 ljet vrlo uspješnoga djelovanja i na tradicionalnoj interpretaciji hrvatske glazbene literature ali i s novimi poleti i eks­perimenti u aranžiranju i izboru narodnih jačak i klasičnih kusićev se je ov tamburaški ansambl pokazao kao silija glazbenikov i jačkarov, kao lavina tamburice, ka je sa svojom snagom takorekuć čvrsto objamila brojnu publi­ku u dupkom punom farskom škadnju u Trajštofu prilikom svojega slavlja.

Na početku neka, stoji jedna rečenica iz govoora glavnoga urednika Faltera, Armina Thurnhera, koga je držao prilikom otvaranja buch wien 19 dana 6. no­vembra. Iako u drugom kontekstu ovde jako dobro slu­ži i u vezi s Hrvatskimi novinami. Thurnher je rekao uz ostalo „Mi ne čitamo ča je napisano, mi čitamo ča ni­smo čitali…“. Diskusija o HN u Hrvatskom akadem­skom klubu (vidi i izvješćaj na 3. stranici) je jasno i zapravo udarno pokazala, da znatan dio publike diskutira o nečem ča uopće ne pozna, bolje re­čeno ča uopće ne čita. Ali se uključuju u diskusiju s ponekad pro, većim dijelom i kon­tra stavom jer im to upravo paše u njeve ideološke, političke ili znamda još i jezične koncepte. A s većega se još i dogodi — a to je fenomen ko­ga poznamo ne samo iz hrvatske ili novinarske scene — da se dva ekstremni poli, recimo ekstremna livica i krajna desnica najdu u navodnom istom cilju: nešto kategorično odbiti ili potribovati radikalnu promjenu. Ali svaki na­ravno u svoj smir i pravac. No, to u toku diskusije već ne dojde do izražaja. Tako da obadva u tom trenutku mislu, su još i uvjereni da zastupaju jedan tr isti cilj. 

Oj pastiri čudo novo, ni­ste nigda vidili ovo… ja­čimo na Badnjak ili na sām Božić pri polnoćici ili pri sv. maši u crikvi — barem oni, ki se na te dane najdu u crikvi. Tako se čini sada i u neki naši seli u predadventsku dakle i jur predbožićnu dob. Čudo nad čudesu: dvojezični ulični natpisi kamo nek oko gleda. Najnoviji primjeri su Novo Selo na Hati i Trajštof na Po­ljanci. Vrlo je to zanimljiva, a naravno i hvale vridna poja­va. Prlje koč su ljudi na hrvat­skom mogli pitati ča su ti uli­čni nazivi samo na nimškom i ča značu. Danas je obrnuto, ljudi na nimškom pitaju ča da ti hrvatski natpisi značu. No, dokle su prlje koč bile s­a­mo jednojezične, nimške, je negdo morao znati i dovoljno nimški, da je to mogao pre­sa­diti na hrvatski.