Na početku neka, stoji jedna rečenica iz govoora glavnoga urednika Faltera, Armina Thurnhera, koga je držao prilikom otvaranja buch wien 19 dana 6. no­vembra. Iako u drugom kontekstu ovde jako dobro slu­ži i u vezi s Hrvatskimi novinami. Thurnher je rekao uz ostalo „Mi ne čitamo ča je napisano, mi čitamo ča ni­smo čitali…“. Diskusija o HN u Hrvatskom akadem­skom klubu (vidi i izvješćaj na 3. stranici) je jasno i zapravo udarno pokazala, da znatan dio publike diskutira o nečem ča uopće ne pozna, bolje re­čeno ča uopće ne čita. Ali se uključuju u diskusiju s ponekad pro, većim dijelom i kon­tra stavom jer im to upravo paše u njeve ideološke, političke ili znamda još i jezične koncepte. A s većega se još i dogodi — a to je fenomen ko­ga poznamo ne samo iz hrvatske ili novinarske scene — da se dva ekstremni poli, recimo ekstremna livica i krajna desnica najdu u navodnom istom cilju: nešto kategorično odbiti ili potribovati radikalnu promjenu. Ali svaki na­ravno u svoj smir i pravac. No, to u toku diskusije već ne dojde do izražaja. Tako da obadva u tom trenutku mislu, su još i uvjereni da zastupaju jedan tr isti cilj. 

Kao primjer neka služi di­skusija o sadržaju u HN. D­o­kle velika većina željno čeka HN i ih čita (dijelom još i od A do Ž) — najbolji dokaz za­to je bezbroj protestnih nazi­vov i urgiranj, ako novine ne stižu poštom za vrime u pe­tak a štitelji znaju da bi morale stići, jer su se za vrime poslale s pošte u Željeznom — drugim je „premalo toga svojega i preveć toga drugoga tudjega, stranjskoga“. A pri tom zabu ili ne vidu, da je ionako 60-70 posto toga svo­jega“ a ostalih 30 posto bi je isto moglo zanimati ako idu otvorenimi očima i uši­ma kroz život i ako hrvatski je­zik uzimaju toliko ozbiljno da su voljni na njem čitati i takove sadržaje ki se ne tiču samo njeve obitelji i njevoga sela ili društva. Premislimo, da bi negdo rekao, čitajući re­cimo Standard ili Die Presse ili znamda i Falter, Krunicu ili Kurier, da ovo i ono ne želji čitati u ti novina. Ne sa­mo da to zapravo nigdo ne bi rekao, bi mu jednostavno od­govorili „onda to ča te ne zanima jednostavno prelistaj i ne čitaj. Dost je još toga dru­goga.“ Ali je, naravno, tako, nažalost da smo u pitanju hrvatskoga jezika, hrvatstva, svisti i identiteta, uvjerenja i odbijanja vrlo raskoljeni. A pri tom zabimo da „smo svi iz iste vriće“, i da nas uprav jezik spaja, bilo kako dobro ga znamo ili o čemu na njem govorimo i se s njim služimo.

A pak još i pitanje jezika: Premislite da gdo čita recimo nimške ili engleske knjige ili novine i autoru/ici, uredniku/ici predbaciva da jezično ne razumi ča piše. Bez obzira da bi malo gdo bi bio tako hra­bar da javno valuje svoje ne-znanje, odgovor bi bio jed­nostavan: Onda se nauči!