Dokle nas je u prošlom tajednu u ovi dvi stupci preplavila lavina odu­še­­vljenih tamburašev i folklo­rašev ovput će nas „poplaviti veliki val ozbiljne muzike (tj. E-Musik) i klasično zborov­no jačenje. Nedavno je gosto­vao muški pjevački zbor iz Bistre u Hrvatskoj s imenom Bistrani u veleopćini Veliki Borištof. Oblikovali su svetu mašu i potom jačili kratak koncert u Velikom Borištofu a subotu navečer su koncertirali u Šuševu u kaštelu. Ja­čili hrvatske jačke iz Dalmacije i Zagorja, kao i jačku „U boj, u boj“ iz opere Nikola Šu­bić Zrinski. Ov zbor je bio zavježbao i gradi­š­ćansko­hrvat­sku jačku „Vince, vince črljeno“. Prošlu nedilju je jačio Crikveni zbor svetoga Lovrenca Trajštof u domaćoj crikvi  i je izveo predivan klasični repertoar crikvene muzike po­četo od Štefana Kočiša („Du­ša moja za tobom žaja Gospodine“, i „Zdrava Marija“) i Franza Schuberta („Maša u D-Duru), J. S. Bach („Hvalimo Boga“), J. Haydna, A. Brucknera („Ave Maria“) ča do L. Cherubinika („Ave Ma­ria“) a pak još i „Vilo moja“ i „Jalta, Jalta“ s istoimenoga mjuzikla Alfija Kabilja.

U čemu sada prispodoba iliti usporedba s jezikom i n­a­šom „vjekovječnom“ diskusijom o jeziku? Pokušavamo  — i to s punim pravom ali na­žalost s premalo snage i žilavosti — očuvati naš domaći hrvatski jezik. Ov je baza i te­melj za sve ča slijedi u pita­nju hrvatskoga jezika. Nigdo se ne rodi s standardnim, k­o­­dificiranim i normiranim gradišćanskohrvatskim jezikom. Moramo se ga s ljeti naučiti, ga uvježbati a pak i — korist­i­ti. Nekim je ovde draža ma­djarska rič hasnovati. A gdo se pak dalje školuje i komu nastaje preuzak ta domaći h­rvatski govor ili u medjuvr­i­menu i kodificirani gradiš­ća­nskohrvatski, pak ide dalje i usvaja i hrvatski standa­r­d­ni jezik, znajuć da njim mo­re, i privatno i službeno, komunicirati s puno većim bro­jem ljudi. Ujedno otvara mu se i njoj i znatno širja lektira na tom jeziku a naravno i vrhunska literatura.

Jačimo rado i tamburamo zapravo po svi naši seli. Znan­stveniki su još i pisali opažena djela o tom jačenju Hrv­a­tov u Gradišću i ča se sve kri­je u ti jačka. Ali ipak — uza to si to po mogućnosti čuvaju — mnogi naši zbori i tambu­raški sastavi širu svoj repertoar. I to za domaću klasičnu muzičku literaturu a pak i za glazbenu literaturu recimo iz Hrvatske. Ali je u bīti človika, da kani svenek biti bolji, jači i viši. Tako naši zbo­ri i muzički sastavi uvježbavaju i visoku klasičnu literaturu. A pak ju i svladaju, ako nek svi volu tu muziku, ju vježba­ju a konačno i izvedu.

Ista, ili barem slična stvar je s jezikom. Gdo se zaljubi u njega, će ga i vježbati, se do­datno učiti i naučiti i će kori­stiti ta jezik. Morebit ne svenek, ali ga zna i se ne triba o­pravdati zač se je i ov jezik na­učio — a svoj nije zabio.