Mnogi od nas su se zaufali u ovakov sastav vlade, u tirkizno zelenu koaliciju u Austriji. A uza to nije bilo neophodno potribno da bi gdo bio izraziti črni, dakle Narodnjak ili Zelena. Na jednoj ruki se je moglo izračunati, da bi s malo već volje nego do sada i uz pomoć Nikija Berlakovića i Kristofa Carića i njevih prijateljev u Övp-u a posebno i uz korušku Slovenku Olgu Voglauer kod Zelenih i nje pristašev mogli ipak uspiti, da narodne grupe, nacionalne manjine u Austriji udju u koalicijski ugovor a tim i u djelatni program, nove koalicijske vlade za dojduću vladinu periodu (barem četira ljeta dugo, znamda i pet). U tom razdoblju bi moralo biti moguće postaviti manjinsko pitanje na nove, djelotvornije a tim i uspješnije noge.
Ako obadvi političke stranke uzimaju za pozitivno ča su zapisale u ta koalicijski ugovor i ako su željne se toga držati i imaju namjeru to ispuniti onda bi to moglo biti svitlo na kraju ovoga sadašnjega škuroga tunela u kom nam je sve preusko, prepolako, premalo djelotvorno i onemogućeno zbog pineznih nedostatkov.
Zapravo u svemu je potribno novouredjenje i značajna i vidljiva adaptacija u manjinski pitanji. Austrija je obavezana da narodnim grupam osigurava i materijalno preživljavanje. A to jednostavno ide samo uz takozvanu „pozitivnu diskriminaciju“, dakle da se podupiraju kulturno, društveno a zač ne i političko djelovanje unutar same narodne grupe. Republika Austrija kani, da se obdrži Državna opera, da napreduje i se razvije Burgtheater, da opstane i proširi i napuni inovacijami Sveučilišće, da budemo i nadalje imali dobar zdravstveni sistem, osiguranje i medicinsku opskrbu, da poduzeća u poteškoća i nadalje postoju, da nam mirovine i nadalje budu zasigurane… Sve to su izričiti i jasno izraženi cilji ove države (kao i drugih demokratskih i prosvićenih [aufgeklärt]) držav i civilnih društav.
Pravoda, ne smimo zaboraviti, da se zasada radi samo i slova na papiru. A te u budućnosti stoprv triba ispuniti duhom, pozitivnimi odlukami a konačno i realizacijami potribnih korakov i mjerov. U vezi s ovim ne smimo zaboraviti na primjer ljeto 2009. kada je tadašnja Savezna vlada Austrija bila odlučila, da u 141 selu u Koruškoj postavi dvojezične seoske, mjesne tablice. To je bilo za vrime državnoga tajnika Ostermayera a ov je zato tada bio i jako visoko odlikovan u Koruškoj. No, svi i znamo da je to bio dosta „gnjili“ kompromis i minimiran, jer se je na početku radilo u puno već sel i naselj. No najveći problem je u tom, da je cijela austrijska javnost mislila i bila uvjerena, da je postavljanjem dvojezičnih seokih tablic bio riješen problem i sva otvorena pitanja i već nisu bili pripravni o bilo čemu diskutirati!