U ovi dani smo u najtira­ž­nijem dnevniku u Hrvat­skoj, u Večernjem listu mogli uz drugo čitati komen­tar Denisa Romca s naslovom „Cijela se Europa pomirila, sa­mo Hrvati i Srbi to nikako ne mogu“. U zadnji tajedni i mi­seci zapravo u svi mediji se spominje 30. obljetnice pada željeznoga zastora a tim i ru­šenja Berlinskoga zida. To je zapravo 45 ljet po završetku najgorjega krvoprolića u po­vi­jesti človičanstva. A zapra­vo znamo po priliki samo za točne žrtve Drugoga svitskoga boja odnosno zločine Tre­toga Reicha na zapadu Eur­o­pe. Minucioznomu bilježe­nju nimških nacistov i nimškoj točnosti i temeljitosti imamo zahvaliti toliko točan popis žr­tav — palih, ubijenih, umo­renih, ugladjenih ili nestalih.

U dalekom istoku, u tadaš­njem Sovjetskom savezu nije bilo tada ni traga ni slijeda ovakovoj točnosti i temeljito­sti. Ljudske zalihe su očigled­no bile neizmjerne. More se samo šacati koliko ljudstva je onde ubijeno, striljano, jednostavno nesta­lo, za kimi jur tada nijedan nije pitao i ki ni danas već nijednomu ne falu.

Ako pak još i ubrajamo Aziju, Kinu ili druge zemlje  na dalekom istoku onda broj žrtav daleko prekoraca ono ča si moremo predstaviti. A u prošlosti zato nismo ni kanili znati, jer ovo „naše“ je bilo toliko strašno, da je i to jur bilo preveć za podjelati — a pa još i pomisliti na tu dr­u­gu hemisferu zemaljske kuglje!?

Danas te rane još nisu zaciljene, iako jur skoro pozab­ljene, jer od onih ranjenih, pre­živilih i pogodjenih danas još kumaj gdo živi. A zato je i od dana u dan laglje da se oprosti. Ali od boja na tlu recimo HR, BiH ali Nato-bombar­d­mana Beograda je prošlo sto­prv četvrt stoljeća. Još su živi bojni invalidi, još su živi pr­o­ganiki, još (dijelom i života­ru) u­propašćene ci­vilne žrt­ve ovo­ga boja — premalo je ovo o­pisati samo kao agresiju.

A da se vraćamo u Hrvat­sku, kade je još jako svježe, friško spominjanje na ov boj i strahote, kade se još uvijek ne zna za brojne nestale, ka­de ležu i kade su ubijeni i od koga. A to vjerojatno i nikada nećedu doznati. Jer u o­vom bo­ju se nije djelalo po „nimškoj to­čnosti i temeljitosti“. A fašizam si je oblikao samo dr­u­gu uniformu. Zle i čemerne nakane i lju­d­ska šku­ra strana su os­ta­le iste.

Vratimo se pak u današnju Hrvatsku: Agresivna, huška­čka retorika i verbalni incidenti, i na jednoj i na drugoj strani, dominiraju u javnom diskursu i preglasavaju pokušaje drugačije, trezvenije  to je pomirenije i triznije komunikacije. Pomirenje Hrva­tov i Srbov ne samo da ne na­preduje nego je situacija iz ljeta u ljeto sve gorja. Od bo­ja je prošlo dva i pol desetlje­ća — a još se spominjemo da kad je završio boj smo rekli, da će durati barem tri generacije dokle se ovo opet pomi­ri — Hrvatska i Srbija i danas su zaledjene u političkom i medijskom bojnom stanju.

Agresivna, huškačka retorika i verbalni incidenti, i na jednoj i drugoj strani, dominiraju u javnom diskursu i preglasavaju pokušaje drukčije, trezvenije komunikacije, onemogućavajući i samu pomisao na normalizaciju i pomirenje.