Ov minuli vikend je bio najvjerojatnije jedan od vrhuncev u našoj tam­bu­raškoj odnosno folklornoj tradiciji. Koliko tamburašic i tamburašev je zaista stalo na pozornici u škad­nju u Traj­što­fu, vjerojatno ni člani Tambu­rice Trajštof sami ne znaju, ni­ti ne sadašnji pe­ljač i dirigent Wolfgang Kuzmić a vjerojatno niti ne njegov još uvijek aktivni iako u momentu rekonvalescentni otac Oto Kuz­mić. No mogli ih biti daleko prik 70 (!?). Gdo bi to znao tako točno? U toj velikoj riv­nji i u stalnom minjanju nije ni bilo moguće ih pobrojiti. No, jed­na brojka je vrlo jas­na ali zapravo i nevjerojatna: 500 di­ce i odraslih je u me­djuvrimenu u minulih 60 ljet „prošlo kroz ruke“ trih generacijov Kuzmićev: Adalberta, sina Ota, a sada unuka Wo­l­f­ganga. Na početku u 1959. ljetu ih je bilo pet, ki su po­čeli vježbati u raspušćenoj trgovini — a danas po 60 ljet vrlo uspješnoga djelovanja i na tradicionalnoj interpretaciji hrvatske glazbene literature ali i s novimi poleti i eks­perimenti u aranžiranju i izboru narodnih jačak i klasičnih kusićev se je ov tamburaški ansambl pokazao kao silija glazbenikov i jačkarov, kao lavina tamburice, ka je sa svojom snagom takorekuć čvrsto objamila brojnu publi­ku u dupkom punom farskom škadnju u Trajštofu prilikom svojega slavlja.

Jur dan pred tim je u is­tom škadnju nabita dvorana uz za­bavnu svirku Gazdov. A malo koga je bilo, ki ne bi poznao veći dio njevih jačak. Svi to znaju i jačiti. Nevjerojatno kakovu moć ima hrvatski je­zik ako je zapokan u atraktiv­nu, milozvučnu jačku. U tom nima diskusije, razumi li gdo hrvatski standardni jezik ili ne? Kod jačak se ne pita, če­mu još koristi ov jezik. Ovde je čisto jasno: za zabavu i za veselje i tugu, ke izražavaju ove jačke, za ljubavna razo­čaranja i za životnu hlepnju. „Neka cijeli ov svit posta­ne tambura, na livada iz sna…“

Par kilometrov dalje, u Vu­l­kaprodrštofu, na iste dva da­ne: tamburice nad tamburicami povodom slavlja 20 ljet zbora Poljancev. Naroda toli­ko da je i ova velika dvorana nabito puna. I opet svi jaču na hrvatskom s oduševljenjem i uvjerenjem. Ovde nije pita­nja ka varijanta hrvatskoga jezika. Sve to odzvanja po hr­vatsku i svi uživaju u tom jeziku, svejedno je li iz Prodr­štofa, Frakanave, Celindofa, Križevcev ili Zagreba itd.

Ov minuli vikend je bio opet jasan dokaz za to, da na Poljanci još ima jako puno i snažnoga hrvatskoga potencijala. Samo u jednom od ovih velikih sel je već Hrvatic i Hr­vatov nego u drugi regija sve skupa. Samo je ovde nekako drugi mentalitet nego recimo med Dolinjimi ili na ju­gu Gr­adišća. Na Poljanci se u ti naši veliki seli strašno brzo nimčari. Ali kod ovakovih  priredab kako zgora opisano hrvatske jačke ovde splavu na površinu Hrvate. A njih je još puno! I o ovi triba brinuti!