Marija Magdalena - skrušena grišnica

Svi smo takovi, dobre ljude ne moremo pozabiti. Mislimo na nje. Zahvaljujemo im se, velimo već puti Bog plati.
 

Batru jednu udovicu, ka još uvijek po ljeti žaluje svojega muža. Budi obatrena, joj velu, dobar človik je bio, on je već na dobrom mjestu kod Boga. Da, veli ova udovica, Bog ga je k sebi zeo, ali ja sam ga zgubila, nikad ga neću moći zabiti. Uvijek sam s njim, dan i noć, zazivam ga, ali zaman, on ne dojde, već neće nikad dojti i to je najbolnije.

 

Život i goristanje - piše Joško Preč

Kod groba Lazara stoju njegove sestre Marija i Marta i Jezuš i svi tri se plaču. Sućut s ovimi ženami je isprovocirala suze iz Jezuševih očiju. Jezuš Sin Božji, ki ima svu moć na nebu i na zemlji, se plače. Smrt nije naravna stvar u životu človika. Smrt je kaštiga zbog griha. Kad človik ne bi nikad zagrišio, ne bi pravao nikad umriti. I zato je smrt strašna, jer nije naravna. Človik se boji smrti, ke se boju još i najveći sveci, iako vjeruju, još i znaju, da idu po smrti u nebo.
 

O tajanstvenom Bogu - piše Joško Preč

Kad razmišljam o Bogu, ki je od vijeka do vijeka, ča se sve more dogadjati s Bogom u Bogu. Jezuš Sin Božji je pred dvi tisuć ljet stupio na Zemlju, a ča je bilo pred njim, i ča će biti za nami, ča će biti zatim, kad ov svit premine? Bog uvijek stvara. Ča je mogao sve stvoriti prije nas. Znamo, da je stvorio andjele, da su si zli andjeli stvorili pakao.
 

Bič u ruka iz ljubavi - piše Joško Preč

Vidimo blagoga, krotkoga Jezuša s bičem u ruki. Čudimo se Židovom kao tršcem. A ovi tršci su još i iz crikve načinili tržnicu. U crikvi prodavaju i kupuju, prodaju još i Boga. Kako se ne bi bio Jezuš razljutio, kad je ovo vidio. Ča se mi duhovniki ne bi razljutili, kad bi se u našoj crikvi i ovako ča godalo. Iz uža splete bič i bez pomilovanja tuče i zganja iz crikve prodavače.
 

Ov dogadjaj svidoči, da Jezuš i dobri Bog ne nek milosrdno gleda na nas, nego i oštro, kad se gazu svetinje, crikve.

 

O velikoj Božjoj milosrdnosti - piše Joško Preč

Naša je velika srića, da je Bog tako dobar i milosrdan. O velikoj Božjoj milosrdnosti hoću pjevati do smrti.
 

Zgubljeni sin je počašćen u Svetom pismu, tako, kako nigdor drugi. Dobiva zlatni prstan na ruku, zakolju pitano tele, pozovu muzikante, i svi se veselu, jer se je zgubljeni sin vratio k svojemu Ocu. A ništa drugo nije imao sobom, samo pokoru i bilo je dosta.

Ne hoću ovde pisati, da je tako lako dojti u nebo, ali pokornoga človika Bog uvijek prima u svoj naručaj i ga hoće smjestiti kod sebe.

 

Mnoge je uznemiravao - piše Joško Preč

Jezuš je mnoge privlačio k sebi. Druge je uznemirio, osebujno bogatuše. Nekamo se čuditi, da ga bogatuši nisu naslijedovali. Pripetenje lazara i bogatuša je mnoge uznemirilo. U ovom pripetenju Jezuš donosi, da bogatuši nimaju mjesta u kraljevstvu božjem. Lazar leži u rana na cesti, svi ga obajaju. Bogatuši se gostu u blizini, a on umira od gladi. Nigdor mu se ne smiluje, samo Jezuš. Plaća mu je velika na nebesi, a bogatuš umira od žaje u paklu. Sad ov umira od gladi, a lazar je dionik nebeske gošćine. Uloga se je preminila.

Bez vjere ili vjerom - piše Joško Preč

Kamo bez vjere? Viktor Frankl, bečki psiholog naslikao je človika bez vjere. „Tipični bolesnik naše dobe je človik, ki trpi od misli, koj je ime besmislenost. Još nikad nije bilo toliko psihički blesnih kako ih je sada u našoj dobi. Nikada toliko samoubojstav, oboljenj od opojnih sredstav, drogov, porušenih egzistencijov, zničenih obitelji, ljudi, ki su puni zdvojnosti.

 

Glavna zapovid je ljubav - piše Joško Preč

Ako pitaš staricu, ča si želji od drugoga, reći će ti: Ljubav! Lipše riči od ove ljubavi nima. Bog nas je iz ljubavi stvorio, za ljubav smo stvoreni i nek iz ljubavi moremo živiti. Ako sve imamo, samo ljubav nismo dostali, siromaški smo. Ne nek človik, nego i živine ne moru živiti bez ljubavi. I nje je Bog iz ljubavi i za ljubav stvorio. Sve ča je stvoreno živi iz ljubavi, jer Božja stvaralačka moć je ljubav.

 

Tvrd odgovor Jezušev - piše Joško Preč

Jezuš pun ljubavi i milosrdnosti govori tvrd govor. Zato i milosrdnost i ljubav ne more i ne smi biti popustljivost. I kako bi mogao biti Bog popustljiv, ki sve najbolje zna. Kad bi bio Bog popustljiv, peljao bi nas u propast. Ki nam je jako popustljiv, ki nam sve odobrava, ki nam nikad ne veli „ne“, ta nam nije prijatelj. Ukoriti, opomenuti mora svaka majka i svaki otac svoje dite. Sv. Pavao piše Židovom: „Jer koga ljubi Gospodin, onoga pohodi i bije svakoga, koga prima za sina“. /Žid.12,6./

 

Bog „svakoga“ bije iz milosrdnosti, iz pomilovanja. Zato kad te volim, kad te milujem, moram te kaštigati. Put je dalek od zemlje, do neba. Stanemo i na krivi put i ča bi bilo, kad nas Bog ne bi korigirao, kad nam ne bi udrio, kaštigao, mislili bi, da dobrim putem idemo. Pod udarci počne človik misliti, ča je ovo s manom. Počne ispitivati svoje čine, nakane, misli.