Stante mrtvi! - piše Joško Preč

Stante mrtvi! Ov provokantni naslov sam zeo od jednoga talijanskoga oficira, ki je nukao, bodrio svoje podložnike, da se zdignu i obranu svoje, jer su bili puni straha na frontu kod rijeke Piave. I kad ga već nisu htili nikako slušati, onda se je on obrnuo k pokojnim i nje pozvao, da se stanu i obranu domovinu. Ali kad su ov poziv čuli, zdigli su se iz grabe, išli u protunapad, i potlačili našu, vojsku Monarchije, 1916. ljeta.

 

Ov poziv od onda upotribljavam „Stante mrtvi“ da se svi zbudimo iz sna i branimo našu otadžbinu, našu vjeru, narodnost, domovinu. Ali ne s oružjem u ruki, nego s Očenaši! Gdo moli, tomu je Bog saveznik i nima te moći, ka more ovakovoga človika preobladati, ni život, ni smrt.

 

S Bogom u boj za sve ča je sveto, Bogu povoljno: Kako je to nek moguće, da tako zlo vlada med nami. To je tako moguće, da mnogi ne Boga, nego vraga zazivaju, iako ne riču, ali s čini su se pridružili vragu. U boj, u boj, protiv zaloga i sve njegove himbenosti.
 

Gdo se ponizi bit će uzvišen - piše Joško Preč

Ponizio je sām sebe i bio je poslušan do smrti na križu. I zato ga je i Bog uzvišio i darovao mu ime, ko je nad svako ime, da se u ime Jezuševo prigne svako koljeno onih, ki su na nebu, na zemlji i pod zemljom.“

Ovo je poruka sv. Pavla Filipljanom i prosi je, da budu takovoga ćutenja, kako je bio Jezuš Kristuš. Jezuš med poslidnjimi. Grišniki, carinari, hištvolomna žena, bolesniki, sve se riva oko njega.
 
Jedno evandjelje donaša Jezuša kao gosta kod jednoga farizeja. Pozvaniki izibiraju mjesta, svaki bi htio na prvom mjestu siditi. Svi oni su prijatelji gostodavatelja, preštimani, ugledni. A siromaha, bolesnoga, šantavoga, slipoga nima med pozvanimi, jer kad bi ih bilo med njimi, onda Jezuš ne bi bio rekao farizeju, neka najprvo pozove šantave, slipe, gluhe. Ti, ke je pozvao, ga moru najzad pozvati i vrnut ćedu mu. Za ovakov postupak ne more od Boga na nikakovu nagradu računati. Ali ako bi bio pozvao te sve siroćake, bilo bi mu naplaćeno na nebesi.

Budi milostivan meni grišniku - piše Joško Preč

Kako je privlačan ponizan človik. A najodurniji je gizdav človik. Jezuš, Sin Božji postao je sluga svih. A na koncu završio je na križu, med razbojniki. I zato je dostao na nebu ime nad svakim imenom i na njegovo ime se prigne svako koljeno na nebu i na zemlji. Jer svaki, ki se uzvišuje, ponizit će se, a ki se ponizi, uzvišit će se.

U crikvu dojdu moliti dva muži, farizej i carinar. Jedan došao se je hvaliti pred Boga, a drugi kajati. „Hvalim ti Bože, da nisam takov kakovi su drugi ljudi: razbojniki, nepravičnjaki, oskrunitelji hištva, ili kakov je ov carinar. Postim se dva pute u tajednu, dajem desetinu od svega ča imam.“
 
A carinar se nije segurao još ni oči podignut gori, nego tukao se je po prsi govoreći: „Bože, budi milostivan meni grišniku.“
 
Ne bi bilo u redu, da bi jednostavno farizeja odsudili. U smislu današnjega shvaćanja bio je pošten peldodavan kršćan, odnosno Židov. Pohadjao je sinagogu, molio, mislio na siromahe, jer je desetinu davao od svega ča je imao, ali mjesto, da bi se bio zahvalio Bogu za svu tu milost, hvalio se je.

Je svetost samo sanjarenje - piše Joško Preč

Jedna anekdota veli, da je oko jednoga dana reklo: „Vidim za ovimi dolinami daleko u magli brige!“ A uho je samo slušalo i reklo za neki čas: „Kade je brig, ne čujem ga!“ Po tom veli ruka: „Zaman pružam ruku simo tamo, nikako se ne morem briga dotaknuti!“ A nos veli: „Ja ge ne dišem!“ Oko se zatim okrene na drugu stranu — veli anekdota — i počeli su se ovi drugi, uho, nos, ruka tanačiti i donesli i zaključak: „S okom nešto nije u redu!“
 
Će si znam negdo misliti: Znam i s gospodinom, ki ove članke piše, ča nije u redu, kad očekuje, preporuča nam svim, da budemo sveti i da je moguće sveto živiti. Nije li ovo iluzija, sanja, želja: da lipo bi bilo, ali nemoguće, teško je za ostvariti.
 
Za onoga ki nima uha da sluša, je teško, skoro nemoguće. Gdo sluša Boga, ki se je zagledao u Boga, kako je ovo oko u brig, tomu je moguće.
 
Zagledati se u svitla nebesa, pak ti je sve moguće. Iz svoje vlašće moći je nemoguće. Oni, ki mislu, da je nemoguće sveto živiti, mislu već na svoju vlašću moć, ne na pomoć Božju. Bog nas prosi, da budemo sveti, on nam hoće pomoći da dojdemo do cilja. Ako nas Bog poziva da budemo sveti, onda je moguće svet biti, sveto živiti. A gdo drugi nas na svetost poziva, ako ne On. Ja ne, ki ove rede pišem, ja se samo naslanjam na njegove riči, samo tumačim je, da je shvatimo.

Moderni bolvani - piše Joško Preč

Ustarom Vijeku narodi  su imali mnogo krivih bogov, ke mi zovemo bolvani. Istina, da su bili bolvani, ali ti narodi su mislili sa svojimi bogi ozbiljno. Oni su je poštovali, žrtve im prikazivali. Simbolično su htili prvinu svoje urodje, to najlipše, najplemenitije žrtvovati Bogu, kao da im prikazuju svu litinju i svu urodju. Oni su čvrsto vjerovali, da će im biti Bog naklonjen i da će je i njevu litinju blagosloviti i očuvati.

Mi s našim okom gledano držimo je za bolvane, za bolvanstvo. Istina je, ali oni nisu poznali drugoga boga. Njim se Bog nije tako očitovao kao Abrahamu ili Mozešu.
 
A osobito se je Bog nam očitovao kroz svojega Sina, Jezuša. Ali naš današnji svit se je emancipirao. Človik si sām stvara boga, ali za mnogo slabije, nek su je imali stari poganski narodi. Zapravo, ča mnogi danas kao boga poštuju, nisu ni ne sliču na Boga, suprotno.

Kvas, sol za druge - piše Joško Preč

Ne more se dosta naglašivati, da se strukture onda preminu u Crikvi, kad se premini človik. Človik preminja strukture, a ne strukture človika. Kad dojdu novi ljudi, ćedu donesti za sobom i nove strukture. Strukture nisu ništa drugo, nego legalizirani duh Crikve. Zato napad na Crikvu neće ništa donest. Zna se, da ljudi, ki Crikvu napadaju, ne napadaju nju, nego one ljude, ki ju reprezentiraju. A to more biti opravdano, jer nije človika bez falinge, niti med crikvenimi ljudi ne. Čim već Jezuševoga duha u Crikvi, tim manje problemov u njoj. Koliko puti se čuje: Jezuš da, Crikva ne! Ova rečenica potvrdjuje zgora rečeno.

Zato nam je potriban doživljaj s Jezušem, da budemo imali volju, snagu, hrabrost tim putem, kim je on išao.
Koncem II. Vatikanskoga koncila govorio je teolog Karl Rahner o vjerniku u budućnosti. On piše: „Kršćan dojdućega vijeka biti će, ki se je osobujno i slobodno odlučio za Boga. Ovi ćedu biti u manjini, ali s njevim ponašanjem i svojom bratskoj ljubavi, biti ćedu kvas za druge. U ovom budućem svitu biti će po svem svitu, iako različitih, ali svagdir raštrkani općin, ke ćedu nositi Duha Božjega u sebi. Ovo ćedu biti ljudi, ki su prošli kroz krv i vodu, to je, da su si svoju vjeru sa stalnom borbom izvojevali. Kršćani ćedu živiti kao dijaspora u okoličnom poganskom svitu.

»Gradišćanski svjetionik iz Udbine« — dijecez. biškup Egidije Živković na pastoralnom putovanju u Hrvatskoj

O 21. do 25. augusta je dijecezanski biškup Željezna dr. Egidije Živković pohodio tri dijeceze u Hrvatskoj. Vrhunac je bilo shodišće u Udbini na »Dan hrvatskih mučenikov« 25. VIII. (u spomen na teški poraz hrvatsko-slavonske vojske protiv Turkov na Krbavskom polju 1493. lj.). 21. VIII. je biškup Živković sudjelovao na Marijanskom shodišću u Voćinu u Požeškoj dijecezi. Oko 22 tisuć vjernikov je skupa s domaćim biškupom Antunom Škorčevićem svečevalo svetu mašu. Svetačnu prodiku je držao biškup Živković. Crikva u Voćinu je usko vezana i uz gradišćanske Hrvate, ki su dvakrat velikodušno darovali za obnovljenje crikve. Jednoč u 1960.-i ljeta (biškup László) a 2002. (biškup Iby i tadašnji tajnik Austrijske biškupske konf. Živković).

Vjerujem u život vječni - piše Joško Preč

Zanimljivo je, da Jezuš najveć govori o goristanju u vezi sa Presvetim Oltarskim Sakramentom. „Ako gdo ji od ovoga kruha, živit će na vijeke, i kruh, koga ću ja dati, je tijelo moje za život svita! Gdo ji tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga zbuditi na sudnji dan.“

 

Jezuš daje sebe na križ i kao kruh za spas svita, da budemo imali život vječni.
 
Jezuš rodio se je na svit, učio nas, umro za nas. On je naš Spasitelj. Ali nije nas spasio od nevolje, nemira, ali griha je i na dalje dosta na svitu. Ako nima goristanja, onda nije imalo smisla, da se je Bog rodio na ov svit, jer svit ostaje, kako je i bio. Ali otvorio nam je nebesa, to je to najbitnije. Otkupio nas je na križu, dao Ocu zadovoljštinu za sve grihe i vrata u nebo su nam se otvorila.

Gradišćanski Hrvati jur po 89. put organizirano hodočastili u Celje

U štajerskom Celju, kod Velike Majke Austrije (…)  kao i slavenskih narodov nedilju, 26. augusta je završilo tradicionalno shodišće gradišćanskih Hrvatov. Svetačnu mašu je služio dijecezanski biškup dr. Egidije Živković, a oblikovali su ju fara i Tamburica Koljnof kao i jačkarni zbor. Pri vičernji je fara Stinjaki predala »Putujuću Celjansku Mariju« fari Koljnof, ka će ju čuvati ljeto dan dugo do dojdućega, jubilarnoga 90. shodišća u 2013.

Zbogomdavanje farniku magistru Franji Boreniću u Uzlopu i Trajštofu

UZLOP — Nedilju, 19. augusta su se vjerniki oprostili od svojega farnika mr. Franje Borenića. Prilikom svečevanja je Borenić dodilio i dvoja dijecezanska odlikovanja za zalaganje u fari. Dagmar Babonić je dostala »Orden svetoga Martina u srebru« a Jivac Krupić »Zaslužnu medalju u zlatu«.

 

Različna društva su se zahvalila farniku na njegovom trudu i djelu kao farnik i vjeroučitelj Osnovne škole Uzlop.  Pri agapi su zasvirali Limena glazba i Tamburica Uzlop. Željimo mu dobar i ugodan početak u novi fara Novo Selo i Pandrof; isto mu željimo obiljan blagoslov i čuda zdravlja.