Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić imao je razgovor s jednim partizanskim oficirom u stanu njegovoga oca, pred kih 56 ljet. Bilo je to prilikom blagoslova stana oko Božića.

Kad smo zmolili blagoslovne molitve, veli ov partizan: Ja ništa ne vjerujem, a vi slipite narod! Kardinal je prihvatio ov izazov i mu veli:

Nekate reći, da ništa ne vjerujete i počeo sām s pitanji: „Ste oženjeni?“

Odgovorio je: „Nisam!“

Kanite osnovati obitelj?

„Da!“

Željite imati u hištvu poštenu divojku?

PINKOVAC — Na dan sv. Elizabete, 19. novembra, Željezanska biškupija je proslavila »Dan dijakonov«. U okviru ovoga svečevanja biškup dr. Egidije Živković je posvetio pet kandidatov za stalne dijakone ki su dostali poslanstvo za akolita, med njimi i Pinkovčan mr. Vili Jandrišić. Akolit ispunjuje kao pomoćnik svećenika različne zadaće u euharističkoj službi, vrši službu kod oltara, dostane od biškupa nalog za pričest betežnikov, i za vanpostavljanje euharistije pri euharističkoj pobožnosti.

Sve je tajna, naš život, narav, cvijeće, živine, svaki život, ki iz zemlja zvira. Kako ne bi bio sām Bog tajna, tajna rodjenje Božje na svit. On Bog nas pohodi na Božić, ki je najveća tajna svita. Zato mnogi ljudi ne vjeruju u njega. Bog se rodi od človika, od jedne žene. Rodio se je na svit kako svaki od nas. Bog, nemoćno dite leži u jaslica i pogiba svemoćni Bog, pred nemoćnim Herodešem.
 

Gdo ima Boga, ta ništ ne čeka, ništ ne prosi, ta nek dati kani, najprvo ubogim, šantavim, gluhim. Gdo ima Boga, ta nek veselje stvara oko sebe. Veseli druge, jer je sām veseo. Gdo grih čini, ta hoće u grih zapeljati i druge.

Ima ovde u Sambotelu lip ribnjak, a usred njega mali otok, po kom se rado šećem. Ali kad se tako bezbrižno šećem i onda mi idu misli po glavi. Razmišljam o Bogu i o sudbini človičanstva. Tako mi dojde u glavu i to mnogo puti pjesma hrvatskoga pjesnika Augusta Šenoe: „Budi svoj!“ A na koncu završava ovimi riči: „Poštenjak, človik na zemlji si bio, bio si svoj.“

To „budi svoj“, to išćem u ljudi. Govorimo o asimilaciji, asimilaciji nas Hrvatov u Gradišću i o asimilaciji drugih malih grup, narodnosti. Veći požrkne manje, tako činu i živine.

Bog je dobar, on daje i onda, kad si nismo zaslužili. To je njegova dobrota. Ali ki nije u službi Božjoj, ne more nagrade čekat. I njemu se more smilovati, kako se i nam svim smiluje. Ali, npr. sveci moru s punim pravom nagradu čekati od Boga, jer oni su vas svoj život Bogu i ljudem žrtvovali.
 

U jednom Evandjelju čujemo kako je vinogradar plaćao zadnjim toliko, kako i prvim. I ovim poslidnjim je najprvo plaćao, tako su poslidnji nastali prvi.

Jezuš, Sin Božji stoji vas opljuvan pred Pilatom, opljuvana ljubav. Jezuš je i danas med nami opljuvan i to od mnogih ljudi. Dite bogatušev svega i svačega ima, samo ljubavi nima i zame si život.
 

Ako te dakle tvoja ruka ili tvoja noga na grih pelja, odsići ju i hiti od sebe, bolje ti je kljastomu i šantavomu nutar pojti u život, nego da te s dvimi rukami ili nogami hitu u oganj vječni. /Mt,18.8./
 

Strpljivost Božja nima kraja, on stalno čeka i čeka. Čeka sve nas da se k njemu obrnemo. Ali neophodno je da i mi dočekamo njega. Dočekao ga je i carinar, Zakej.
 

Pukla je mala senzacija u pogledu na duhovnu književnost gradišćanskih Hrvatov. Novi farnik Pajngrta, Ivan Karall, je u arhivu fare našao 200 ljet stare Laábove rukopise. Iz literature je bilo poznato, da je dugoljetni Novoseoski farnik Matijaš Laáb presadio Novi teštamenat u hrvatski jezik. Takaj je bilo poznato, da od jurske biškupije nije dostao odobrenje, da se ta rukopis tiska, iako su ga bili odobrili stručnjaki u Budimpešti.