Ljudi tribaju dobre pastire, oca, majku, duhovnike, Crikvu, državnike, svi ovi su pastiri. A pastir svih pastirov je Jezuš, ki neutrudljivo pohadja, kruži po tlu Izraela. Uči na morju i brigu. Sudjeluje i na kananskom veselju. Ali i pri pogrebu majke, ka sprohadja na cimitor svojega jedinorodjenoga sina, u Naimu. Razgovara s carinari, Levijem, Zakejom, tako i s javnom grišnicom, Marijom iz Magdale. Svagdir je, kade su ljudi u pogibelji, osebujno u duševnoj pogibelji. Povekšava kruh, a on sām nima mjesta kamo bi nagnuo glavu. Kad ga hvalu i vidu čudo, povekšanje kruha, ga kanu za kralja postaviti, ali on skrsne, nima ga.
 

Farizeji su mu nenavidni, ljubomorni, vas narod ga slavi, kraj š njim. Ča kani ov, mr je nek sin jednoga drivodjelca. Ne drži subote, vrači i ljude i na subotni dan, ov nemore biti od Boga. A na koncu ga držu za revolucionera, ki zbudi narod, protiv interesov židovskoga naroda. Ovakov kip su stvorili farizejuši o Jezušu, da odvratu narod od njega. Na križ s njim i riješili smo se ga.

 

Ali dobroga pastira ne moremo zakopat bez slijeda, on živi i na dalje med nami, i živit će do konca svita. I učnja jednoga „razbojnika“ kako su ga cijenili, se širi po svem svitu. Bezbroj nasljednikov, apoštolov, pastirov ga nasljedjuje i daje još i život za njega. Poziva svakoga, siromahe i bogatuše, dobre i zle, jer Jezuš je dobri pastir svim ljudem. Ne kaštiguje, nego na rameni nosi zgubljenu grišnu ovcu i pun je veselja, jer ju je našao. Ta dobri pastir sve nas nosi na rameni, i sada je med nami, kako je bio nazoči i u Izraelu umišan u narod. 

 

Ali i zali duhi su pastiri zloga, zlih ljudi. Sve učinu, da ta Dobri Pastir ne najde i ne donese najzad u svoju črijedu tu zgubljenu zalutalu ovcu. Sve učini zali, da pokrade ovce iz Božjega očinjaka i je pridruži drugim zalim duhom, ki sa zubi škriplju na Boga i na sve lipo i dobro. A Bog nas u svojoj garderobi s najlipšom opravom čeka, kot je čekao i zgubljenoga sina. Lica, ka su ljudi opljuvali, kao i lice Jezuševo se krisu, svitu na nebu kot zvijezde. Jezuš otare pokorniku svaku suzu iz očiju i svaku pljusku, ku su nam ljudi počinili.

 

Bog i svi nebeski se kreću oko nas, da dojdemo i mi tamo, kade su oni. Mnogo je ljudi, kim uskratu, da smiju stupiti na tudje tlo, jer su pogibeljni. A ne bi morali i mi sa svom silom zabraniti zalomu, da stupi na ovu od Boga stvorenu zemlju, ili da posvoji človika sa svom zloćom, toga človika ki je od Boga stvoren i Bogu sliši. Mi smo Božji narod, a ne vražji. Kad su židovi napadali Jezuša, pita je: Gdo od vas mi more dokazati kakov grih? Ali človik ne more od sebe isto reći, i ako je pastir i izibranik Božji.

 

Mi ljudi smo grišni, i svi se moramo polako stat iz griha, ostavit se griha. Nam ljudem duhovnikom moru drugi predbacivati kakovi pastiri smo. Imamo svoje slabosti jer smo ljudi. Ali ne toliko se baviti s grihi drugih, bili oni duhovniki, ili drugi ljudi, nego moliti za nje, da budemo sve bolji i bolji pastiri svojega naroda, jer to nam je svim želja.

 

Zato imamo i nedilju: Dobroga pastira, da molimo za dobre duhovnike, ki kao Jezuš strastveni išću ljude, ovce, ke su zgubljene.

 

„Daj nam Jezuše svojega duha, da i mi nastanemo tako tebi slični dobri pastiri, kot si ti bio dokle si na zemlji živio, ali i nadalje si nam ti dobri pastir i na nebu.“

Kategorije