Tomašu se je pružila jedinstvena prilika: „Položi prst svoj simo, poglej ruke moje, daj ruku svoju i položi ju u prsi moje, i ne budi nevjeran, ne­go vjeran!“ Tomaš je dostao šansu, da se osvidoči. On je Jezušu bio važan. Dokazati goristanje je nemoguće. Mi se moremo osloniti na samo ne­koliko indicijev: prazan grob i djelovanje apoštolov, ki su po Vazmi i Duhi revolucionirali svit. Pavao veli, da je oko 500 ljudi vidilo goristalo­ga Jezuša. Zato Jezuševo goristanje ostaje pitanje vjere, odnosno rezultat vlašćega kontakta s Jezušem.

Jezuše, Ti Bože s človičjim obrazom! Ti človiče, s božanskom moću!
Oni, ki su Tvoj žitak i Tvoju smrt popisali, Ti pripisuju sedam riči, ke da si rekao, kad Te je rimska okupacijska sila zauvijek kanila isko­reniti. Danas cijen­i­mo pravni sistem te nekadašnje velesile. Ali Ti nisi zamuk­nuo, niti na križu, niti po Tvojoj smrti, a niti po Tvojem od­lasku s ovoga svita. I tako se i dandanas Tvoj nauk širi u Pismu. Ča si ti jednoč učio, su popisali hra­bri evandjelisti. Tradirali su nam i Tvoje zadnje riči, ke si rekao, vikao i zdihavao na kri­žu. Danas je Tebi na spominak ponavljam i molim.

Svaki dan se moramo odlu­čiti nanovič, ča ćemo jisti — doma, u školi na djelatnom mjestu ili kade na putu. Obi­č­no se ljudi zbog ukusa odlu­ču za ov ili on jiliš. Iz toga bi mogli zaključiti, da jimo sa­mo to, ča nam se rači. Ali u repr­e­zentativnoj študiji su stru­č­njaki u Heidelbergu istražili, je li ljudi jidu i to, ča im se ne rači. 81% probandov je re­klo, da jidu i one jiliši, ki ne odgo­varaju njevomu peršonsk­o­mu ukusu. 38% ih je reklo, da od­redjenu hranu uopće nima­ju rado.

Vaš partner je kompletno dr­ugačiji nego vi i jasno vam je da niste jedno za drugo, a ipak, kad mu se približite i ga dušite, vas očara. Je to mogu­će? M­ore nam se dogoditi da se za kim hlepimo sa­mo kad vas privlači njegova duha?

Seksologi se slažu da su duhe važne u seksualnosti čl­o­vika. One djelu­ju na nas pod­svisno, ča ali ne umanjuje nji­ho­vu djelotvornost. Ako nam se ne vidi, kako se drugi obla­či ili kako govori, je to nek površna antipatija. Ali ako ne podnosimo čiju duhu, ga odbijamo iz dibine. Protiv toga se ne moremo braniti.

Skoro 500 ljet dugo je Švicarska neutralna zemlja u srcu Europe. Ni u Prvi, a ni u Drugi svitski boj ona nije bila involvirana. Prema legendi su se 1291. ljeta na livadi bri­ga Rütli sastali odlučni muži prakantonov, Uri, Schwyz i Unterwalden. Sklopili su sa­vez za obranu od Austrijancev-Habsburgovcev i drugih ondašnjih neprijateljev. Da bi zapečatili „vječni savez“ su to potvrdili prisegom, ka je poznata kot „Rütlischwur“.

Piramida zdrave hrane je plan, ki nam veli, ča bi tribali jisti svaki, da bi se zdravo hranili. Ona nam pomaže, da si očuvamo zdravlje i kondiciju. Amerikan­sko Ministarstvo po­ljoprivrede je prvu piramidu zdrave hrane objavilo 1992. ljeta, a 2005. su ju poboljšali. Da bi se is­taknuo pozitivan uticaj redovitoga športa na tijelo, je na jednoj strani namoljan špor­taš, ki biži gori po piramidi kot morete viditi na sliki. 

Za WHO ili Svitsku zdravstvenu organizaciju je 7. april osebujan dan. 1948. ljeta je stupio na snagu nje ustav (Verfassung). Kratica WHO znači World Health Organization. 193 zemlje svita su učlanjene u toj organizaciji, ka svoje sidišće ima u Ženevi (Genf). Ona ima zadaću skrbiti se za zdravlje svih ljudi ovoga svita. Konkretno to znači, da poduzima sve njoj moguće mjere protiv betegov, ki se moru prenašati. To su Aids, malaria, Sars ili gripa.

Kako ćemo konačno početi obavljati posle na vrime? Protiv kroničnoga odgadjanja obavezov postoji nekoliko jed­nostavnih trikov, ke svaki more slije­diti. Oni nam mo­ru znatno popravi­ti način, kako će­mo bolje hasnovati svoje dragocijeno vrime. Iako smo svi različni, ali s vrimenom i obave­zami se u većoj ili manjoj mjeri svaki od nas bori. Na djelatnom mjestu nas gonu termini, nepregledna rijeka e-mailov i potribovanja kolegov. Mnogim se situacija ne popravlja ni do­ma, kade se moraju konfrontirati s problemi, ke nosi obiteljski žitak.

Ne prosi svaki človik rado. Prošnju bi drugi mogao odbiti. Zato mnogokrat prošnju ne formuliramo optimalno, ar unajper očekujemo negativan odgovor: „Vjerojatno n­i­maš vrimena, ali…“ „Vjerojat­no potribujem preveć, ali...“. Tim relativiramo šansu na pozitivan odgovor. Bolje je da prošnju formuliramo neutralno, tako da človik, od ko­ga si kanimo isprositi po­moć, ima slobodu reći da ili ne. Kadakoč drugi prošnju igno­rira, kad ne zna, kako važno je prositelju, da mu ispuni pr­ošnju.

Jad nije problem, nego najbo­lji pokazatelj za to, da moramo mobilizirati svu našu sn­agu, da bi postignuli rješenje problema. Mnogokrat ljude bojkotira skrb, da srditost more pro­uz­rokovati konflikt. I tako požrknu svoj jad. Ali važno je zna­ti, da kazati jad daleko nije tako pogibelno kotno potisnu­ti ga. Jad naime človika more tako iscrpiti, da izazove burn-out, depresiju pak još i kronične betege, za ke nijedan vr­a­čitelj ne more najti organske uzroke.