Tomašu se je pružila jedinstvena prilika: „Položi prst svoj simo, poglej ruke moje, daj ruku svoju i položi ju u prsi moje, i ne budi nevjeran, nego vjeran!“ Tomaš je dostao šansu, da se osvidoči. On je Jezušu bio važan. Dokazati goristanje je nemoguće. Mi se moremo osloniti na samo nekoliko indicijev: prazan grob i djelovanje apoštolov, ki su po Vazmi i Duhi revolucionirali svit. Pavao veli, da je oko 500 ljudi vidilo goristaloga Jezuša. Zato Jezuševo goristanje ostaje pitanje vjere, odnosno rezultat vlašćega kontakta s Jezušem.
Je li je Tomaš zaistinu položio prst na Jezuševe rane, ne znamo. Ali njegove riči: „Gospodine moj i Bože moj!“ nam velu, da su njegove sumlje najednoč bile izbrisane. Gdo je osvidočen, da človik stoji pred njim, koga ljubi, onomu već nije potribna legitimacija. Tomaševe riči su ganutljive i grandiozne. „Gospodine moj i Bože moj!“ nije samo pobožna izreka. Ove riči su priznanje vjere. Ki te riči sprogovori, on se s dušom i tijelom priznaje Jezušu kot Tomaš.
O Tomašu znamo, da je išao kot misionar ča u Perziju i Indiju, da bi svidočio svoj susret s Jezušem.