Pri kraju Prvoga svitskoga boja su se u nekoliko tajedni rasprašile velike države, med njimi i Austro-Ugarska Monarhija. Boj je prestao 11. 11. 1918. ljeta. Cesar i kralj Karlo I./IV. se je odrekao vladanja i 12. novembra se je proklamirala Austrijska Republika. U Ugarskoj je do­šlo 16. novembra do toga državnoga čina. Iz nekadaš­njega austro-ugarskoga teritorija su dobile teritorij Čehoslovačka, Rumunjska, Po­ljska, Kraljevina SHS (Srbov, Hrvatov i Slovencev = Jugoslavija) i Italija. Austrija i Ugarska su nastale male državice u sridnjoj Europi.

Uz farnike imaju učitelji poseban značaj za našu narod­nost. I oni su bili ugledna, respektna pršona. No noteri su po automatiki boja proigrali svoj ugled za vrime bo­ja, jer su im prišili pristranost. Kod učiteljev nije bilo čuda iznimkov. Sve su po re­du pozvali na novačenje ili iz rezerve u službu. Tako se je veljek početkom boja našlo prik 6000 učiteljev med vojaki. Iz hrvatskih sel iz Šopronske županije imenom znamo za Fabijana Ézsola iz Štikaprona, Ivana Kriszta i Jožefa Rácza iz Rasporka, Karola Szedenika iz Fileža, Ludviga Szedenika iz Traj­štofa, Ivana Szabó iz Židana, Šimu Biricza i Antona Lorenca iz Frakanave, Eugena Tibolda iz Velikoga Bo­rištofa i Jure Fenesza iz Vul­kaprodrštofa. (Nažalost iz drugih sel nimamo podatkov!) Svakako je ali veliki broj uč­i­teljev morao na front, jer su je gledali za sposobne pelja­nja manjih jedinic ili posebnih zadatkov.

Krajem novembra 1918. ljeta se je kralj Karlo IV. odrekao vladanja i postavljen je Ugar­ski Narodni Tanač (Magyar Nemzeti Tanács) pod pelja­njem Károlyi Mihálya kao privrimeno peljačtvo države. Vlada je odmah odredila po­stavljenje Tanača po seli, gr­adi, narodnosti. Tako doj­de da se 5. 1. 1919. u Koljnofu postavi HRVATSKI NARODNI TANAČ (HNT) za sve Hrvate u Ugarskoj, za žup­a­nije Mo­šon, Šopron i slabo zastupničtvo Željezanske. Glavni zadatak HNT je bio zastupanje hrvatskih inter­esov u Zapadnoj Ugarskoj unutar ugarskih Narodnih Tanačev. Predsjednikom Hnt su izabrali dr. Štefana Pinezića, pravnika iz Šopro­na i rodom iz Pajngrta. Pinezić vrlo intenzivno korte­šira, agitira u Hrvatski novina za što ve­će priznanje i podupiranje HNT.

BEČ/PRAG — „Burgenland-Korridor“ (Gradišćanski koridor) je ime ko se preferira u nimškogovorni izvori, dokle se češće govori o Češkom ko­rido­ru odnosno o Čehoslova­čko-ju­goslavenskom korido­ru. To je bio plan iskrsao po Pr­vom svit­skom boju, kim se je tribalo proširiti Čehoslovačku pre­ma jugu u smiru Jadrana.

Većkrat se postavlja pitanje, zač se ov Prvi svitski boj ili kako ga sada počnu nazivati Veliki boj zove uopće SVITSKI? Velike antantne sile su ga jednostavno zvale „velikim bo­jem“ a u nimškoj povijesti „svitski boj“. U austro-ugarskoj povijesti se čudakrat zo­ve i zadnji boj Austro-Ugarske Monarhije. U zadnje vri­me se širi opisivanje „pra­ka­ta­­strofa = Urkatastr­o­phe“ 20. stoljeća. Svakako ali je bio sveobuhvatni boj, ki je tangirao veliki broj držav svit­a. A u tom vijeku smo imali dva velike požare, ki skupavisu i dostanu za razlikovanje 1. (prvi) boj 1914. do 1918. ljeta i 2. (drugi) 1938. do 1945. ljeta.

Cesarica i kraljica smrt se je posadila na visoki tronuš i obiljno pobirala najlipši cvi­jet narodov, svejedno na ko­j strani oni bili. Ne samo boj­no djelovanje po svitski fron­ti i na „domaćem frontu“ je bila smrtna žetva preobiljna. Prestrašeno i nerazumljivo gledamo u brojne cifre, jer nismo u stanju predstaviti si strahotu i beskrajnu tugu. Šacanje žrtvov Prvoga svit­skoga boja idu do 16 milijuni ljudi, podiljeno na bojiš­ća, nesriće, betege i bojno zarobljeničtvo. Od toga 9,5 milijuni na bojnom polju. Ali kod toga broja se čudakrat pozabi na posljedice za onemoćano stanovničtvo, na betege u prvom redu na špa­njolsku gripu, tifus kao i direktne posljedice boja. I ov­de se dojde na cifru od oko 20 milijuni ljudi.

Naši ljudi su bili silno presenećeni kada su po prvi put čuli za problematiku korido­ra. Tim aktualiziranjem su i zapadnougarski, danas gradišćanski Hrvati nastali ig­račka u ruka europske politike, bez toga da bi mogli i znali bili za to! Tematika se u NAŠI NOVINA pojavi po prvi put pri kraju boja, a aktualna nastane na mirovni preg­o­vori u Parizu početkom 1919. ljeta. Zato protestira i Hrvatski Narodni Tanač (HNT) protiv takovoga plana, jer plan koridora je ravno upe­ren protiv nastojanja HNT, ki kani očuvati Hrvate za Ugarsku.

Plan koridora se je u nejasnoj, nebuloznoj formi pojavio već oko sredine 19. stoljeću u razmišljanju Jana Kollára, slo­vačkoga literata i znanstvenika, profesora arheologije u Beču. Po dužem snivanju ideje oživi pak na češkom sveučilišću u Pragu od 1882. ljeta, osobito od 1885. ljeta, kada u Pragu studira nekoliko desetak hrvat­skih studentov iz Zagreba, ke su isključili zbog spalenja ma­djarske zastave prilikom po­sjeta kralja Franje Josipa I. u Zagrebu. Med njimi su bili i kasniji hrvatski aktivisti ideje „koridora“ Stjepan Radić i Ivan Lorković. Njevi studentski časopisi Hrvatska misao i No­va doba jur onda ras­pravljaju o problematiki.

Pri kraju boja počnu na jednoč sve novine pisati o agra­r­noj reformi u Ugarskoj. Nju su potribovali u prvom redu livi političari kao i društvo gospodarov u Ugarskoj. Njom su kanili odštetiti veliki broj mladih vojakov, vitezov, siromahov, po našu že­ljare, seoske ljude bez grunta, ki su ljeta dugo služili domovini i bili vani na bojiš­ći. I ufanje nepreglednoga broja siromahov je bilo bez kraja. Vlasti, novine, politi­čke stranke su morale friško bremzati da toliko zemljiš­ća uopće ne stoji na raspolaga­nje koliko bi bilo potribno. Zvana toga država ni zakonom nije mogla jako diboko posegnuti u privatnu imovinu (vele)posjednikov i Crikve. U politiki je pacifistički nastrojen Oszkár Jászi propagirao reformu veleposjeda na Ugri, da bi bar tako ubl­a­žili oštar vjetar sovjetske O­k­tobarske revolucije u Rusiji.

Istotako kako Hrvati su i Nimci u Ugarskoj po Károlyijevom pozivu stvarali svo­je centralne upravne organi­zacije Nimške Narodne Ta­n­ače po zemlji. Nek da su Nimci imali čuda teže i slo­ženije rješavati svoje probleme, jer su stanovali rašicano na zapadnom teritoriju Ugarske, na jugu po Baranj­skoj županiji, u okolici Budimpešte i u Sedmogradskoj (Erdély) i interesi su bili ja­ko različiti. Dokle su zapad­ne županije težile na priklju­­če­nje k Austriji, o čemu Ugarska nije kanila čuti, su ostali gledali da bi dostali skupa sve jaču organizaciju za zastupničtvo u ugarskom parlamentu iz čega je nastala i neka vrsta rivalizacije. Ugri su — po ugarskoj pravici zva­li sve Nimce jednostavno Švabi (ča ali nije odgovara­lo istini).

»Razgovor u Centru« na temu „1914. i Hrvati“ dosa­da ugostio je povjesničare i analitičare iz Austrije, Hrvatske, Ugarske i BiH. 5. junija je došao red i na Sr­be, kao svidoke tih bojnih ljet, čiju stogodišnjicu obilježava Hrvatski centar u suradnji s Hkd-om Napredak. Tako je Hrvatski centar posjetila mag. Gordana Ilić-Marković, viša lektorica i predavač na Institutu za slavistiku Sveu­čilišća u Beču, urednica nedavno objavljene knjige »Veliki rat — Prvi svetski rat u ogledalu srpske književnosti i štampe«. U knjigi je mag. Ilić-Marković sakupila lite­rarne tekste, političke doku­mente i privatne bilješke ča poznatih srpskih i austrijskih piscev, a ča anonimnih sudionikov boja. Razgovor s gdjom Gordanom Ilić-Marković je peljao Petar Tyran.