Naši ljudi su bili silno presenećeni kada su po prvi put čuli za problematiku korido­ra. Tim aktualiziranjem su i zapadnougarski, danas gradišćanski Hrvati nastali ig­račka u ruka europske politike, bez toga da bi mogli i znali bili za to! Tematika se u NAŠI NOVINA pojavi po prvi put pri kraju boja, a aktualna nastane na mirovni preg­o­vori u Parizu početkom 1919. ljeta. Zato protestira i Hrvatski Narodni Tanač (HNT) protiv takovoga plana, jer plan koridora je ravno upe­ren protiv nastojanja HNT, ki kani očuvati Hrvate za Ugarsku.

Plan koridora se je u nejasnoj, nebuloznoj formi pojavio već oko sredine 19. stoljeću u razmišljanju Jana Kollára, slo­vačkoga literata i znanstvenika, profesora arheologije u Beču. Po dužem snivanju ideje oživi pak na češkom sveučilišću u Pragu od 1882. ljeta, osobito od 1885. ljeta, kada u Pragu studira nekoliko desetak hrvat­skih studentov iz Zagreba, ke su isključili zbog spalenja ma­djarske zastave prilikom po­sjeta kralja Franje Josipa I. u Zagrebu. Med njimi su bili i kasniji hrvatski aktivisti ideje „koridora“ Stjepan Radić i Ivan Lorković. Njevi studentski časopisi Hrvatska misao i No­va doba jur onda ras­pravljaju o problematiki.

Kad se je u politiki ispostavilo da Austro-Ugarska nije u stanju reformirati svoj nutar­nji politički sastav i slavski na­rodi nimaju izgled na ravnopravnost ako su to bili Nimci i Ugri u imperiju, su u prvom redu češki političari počeli raz­mišljati o samostalnoj državi. Kod Čehov je Karel Kramař jur pred atentatom, 7. junija 1914. ljeta predao u Parizu ru­skomu ministru vanjskih pos­lov Aleksandru Izvolskomu plan, kako bi mogli povezati južne Slave sa zapadnimi, da­k­le varoše i luke, Požon s Triestom/Trstom i Fiumeom/Rijekom iz gospodarstvenih razlogov i diliti Austronimce od Madjarov iz političkih razlogov. Kogule Gavrila Principa su dale samo snažan poticaj za daljnje razmišljanje u tom smi­ru. I tako su ugledni češki poli­tičari, ki su izgradili za vri­me Prvoga svitskoga boja veliku mrižu propagande i zastupni­čtva u antantni država, redovi­to ventilirali tematiku „koridora“ na Zapadu. Glavni nositelji ideje su bili Tomáš Garrigue Masaryk, Eduard Be­neš, britanski ministar Edward Grey i ruski poslanik Vsevolod Svatovskij.

Na strani Hrvatov su Ivan Lorković i Stjepan Radić nositelj ideje, dokle je zastupnik Hr­vat­ske na mirovnoj konferenciji u Parizu Ante Trumbić skepti­čan zbog Talijanov. A ugledni srpski politi­čar Nikola Pašić misli da će mu ta problematika pačiti u ostvarenju sr­p­skih po­litičkih idejov. Tako važan dokument dogovaranja Srbov, Hrvatov i Slovencev o budu­ćoj jugoslavskoj državi, tzv. »Krf­ska deklaracija« od 2. aprila 1917. ne govori o zapadnougar­ski Hrvati. Pašić ostavi „Vaser Kroaten“ (= Wasser Kroaten) u ugarskoj državnoj zajednici.

Posebnu dinamiku dostane pitanje priznanjem češke ne­odvisnosti od antantnih sil u jeseni 1918. ljeta.Tako Čehi dostanu političku legitimaciju. Njeve teritorijalne ideje na mi­rovni pregovori u Parizu zastupa Jan Masaryk.

Teritorij koridora se u rani bojni ljeti zamišljao na austrij­skom državnom teritoriju, is­točno od Beča u industrijskoj zoni s opravdanjem čeških i slovačkih djelačev. Stoprv pri kraju boja se je premjestio na ugarski teritorij, početo od Po­žuna, Šoprona, Sambotela na Maribor, sve do Rijeke, oprav­dan sa slavskimi stanovniki u prvom redu Hrvati u ovom prostoru. Uz Masaryka su Be­neš i Kramař u Parizu pred ko­nferencijom nekolikokrat referirali o „koridoru“. U me­djuvrimenu su se pojavile dvoj­be u pripravnoj komisiji kao i u talijanskoj delegaciji, ka se je bojala velike slavske konglomeracije i zastupala svoje interese u Istri, Dalmaciji, na hrvatski otoki, na Brenneru i prestrašila jake južnoslavske države. Tako na odlučni dogo­vori ni srpski, ni hrvatski zastupniki nisu potribovali ostv­a­renje „koridora“, a Ugri su po­moću Italije dostali plebescit u Šopronu, Austrija dostane ostalu zapadnu Ugarsku.

(NB)