Uz farnike imaju učitelji poseban značaj za našu narod­nost. I oni su bili ugledna, respektna pršona. No noteri su po automatiki boja proigrali svoj ugled za vrime bo­ja, jer su im prišili pristranost. Kod učiteljev nije bilo čuda iznimkov. Sve su po re­du pozvali na novačenje ili iz rezerve u službu. Tako se je veljek početkom boja našlo prik 6000 učiteljev med vojaki. Iz hrvatskih sel iz Šopronske županije imenom znamo za Fabijana Ézsola iz Štikaprona, Ivana Kriszta i Jožefa Rácza iz Rasporka, Karola Szedenika iz Fileža, Ludviga Szedenika iz Traj­štofa, Ivana Szabó iz Židana, Šimu Biricza i Antona Lorenca iz Frakanave, Eugena Tibolda iz Velikoga Bo­rištofa i Jure Fenesza iz Vul­kaprodrštofa. (Nažalost iz drugih sel nimamo podatkov!) Svakako je ali veliki broj uč­i­teljev morao na front, jer su je gledali za sposobne pelja­nja manjih jedinic ili posebnih zadatkov.

 

U naredbi Državnoga upraviteljstva moremo viditi neku vrstu kompromisnoga popuš­ćanja u ljetu 1915., kada su u državni škola odredili poduča­vanje materinskoga jezika. Ako pomislimo da je ugarska škol­ska politika odredila postavlje­nje državnih škol kade je bilo mogućnosti po nalogu poja­ča­ne madjari­zacije, a sa­da dopuš­ćaju podu­č­avanje ma­terinskoga jezika?! U Šopron­skoj županiji se je od 19 držav­nih škol u 16 javilo za podu­čavanje nimškoga jezika i jed­na, Cikleš, za podučavanje hr­vatskoga jezika. Zakonom su zvana toga odredili podučava­nje vjeronauka u svi škola u materinskom jeziku.

 

Ali mora nam biti jasno zna­čenje stare poslovice, u boju zanimu/muču muze!, tj. za kul­turu, jezik, školska pitanja nimaju nikakve mogućnosti. Veli­ki broj škol se je moralo uop­će zapriti, jer nije bilo učite­ljev ki bi podučavali bili. Npr. ne smimo pozabiti da je 1917. još u Sv. Mihalju, Temerju, Laj­tici bio hrvatski jezik u školi.

 

Prestrašena ugarska školska politika je pak u novembru 1918. najednoč odredila, velikodušno!!!, uredbu o jeziku u škola. Uredbu je morao na­šim školam najaviti jurski biškup Anton Fetser, jer su naše škole s malih iznimkov bile privatne, dakle crikvene vjerske škole. On lakonično daje: …va občina, kade materinski jezik ni ma­djarski, se va škola občinski kot i konfesionalni more (prosim Vas: MORE!) jezik občine aliti uzderžavatelja pri učnji upotri­bit. Učnja madjarskoga jezika se va pervom i drugom klasu more (prosim MORE!!) obustavit. Učnja polag ove uredbe se od seda more začet. Lovászy l. r.

 

Moremo se prestrašeno pitati, kade su živili ovi politi­ča­ri krajem 1918. lj.? Ne ide ov­de za mali broj zapadnougarskih hrvatskih škol, ali za veli­ki broj Švabov=Nimac, Slovakov, Rutenov, Rumunov, Židovov po Ugarskoj. Skoro za tim nazvistu novine potribova­nje isključenje vjeronauka iz škol. A zadnja je vist u ugarski novina MOSONVÁRMEGYE (Mo­šonska županija), da se u svi škola mora podučavati državni jezik a hrvatski samo u viši razredi, kade se nauču štati i pisati, jer se doma nauču i ta­ko hrvatski a ugarski ne. Tužu se za nedostatak knjig i da su se Bizonja i Novo Selo odlu­či­li za državni program ali Laj­tica i Bijelo Selo za nimški jezik ali ne za hrvatski. A to moremo gledati za općenitu pojavu. I naše su škole i učitelji došli u krizu, jer nisu dostali nikarkove direktive a pretpostavnost sela je odlučila po svakidaš­njoj momentanoj potribčini bez toga da bi gledali bili na budućnost hrvatskoga jezika i hrvatske kulture.

(NB)

 

Kategorije

Slike