Cesarica i kraljica smrt se je posadila na visoki tronuš i obiljno pobirala najlipši cvijet narodov, svejedno na koj strani oni bili. Ne samo bojno djelovanje po svitski fronti i na „domaćem frontu“ je bila smrtna žetva preobiljna. Prestrašeno i nerazumljivo gledamo u brojne cifre, jer nismo u stanju predstaviti si strahotu i beskrajnu tugu. Šacanje žrtvov Prvoga svitskoga boja idu do 16 milijuni ljudi, podiljeno na bojišća, nesriće, betege i bojno zarobljeničtvo. Od toga 9,5 milijuni na bojnom polju. Ali kod toga broja se čudakrat pozabi na posljedice za onemoćano stanovničtvo, na betege u prvom redu na španjolsku gripu, tifus kao i direktne posljedice boja. I ovde se dojde na cifru od oko 20 milijuni ljudi.
Austro-Ugarska Monarhija je imala oko 9 milijuni vojakov u boju, od toga je 1,2 milijuni vojakov palo i oko 300 000 civilistov, to je iznašalo 3,05% stanovničtva. Najveći postotak palih je imalo Osmansko carstvo s 13,72% od centralnih sil. Pred tim ali dojde Srbija od antantnih sil s 16,11% stanovničtva. Najmanji udio — ako ne računamo prikmorske države je imala Rusija s 1,89% svojega bogatoga ljudskoga rezervoara i Velika Britanija s 2,19 %. Nimška, ka se je vojevala skupa s Austro-Ugarskom je izgubila 3,82 % svojih stanovnikov. Problematično je samo, da niti jedna država ne more postaviti točnu statistiku na stol. Sve se to more protumačiti s bojnimi prilikami. Čudakrat nije bilo moguće na pokretnoj liniji fronta ustanoviti kamo su skrsnuli vojaki. Čudakrat su je granate, mine, mužari prosto rečeno pulverizirali i nije bilo moguće ustanoviti kamo su skrsnuli. A doma, ki si to nisu mogli predstaviti, nisu ni kanili vjerovati.
Za našu krajinu isto ne moremo postaviti točnu statistiku. Bojni nam spomeniki imenuju samo vojake za ke se je točno zvidilo da su spali ili zginuli. Problematičan je jur sām broj nestalih — i takovih imen imamo na bojni spomeniki — kade si moremo prestaviti da su u kom ruskom ili drugom logoru ostali u Sibiriji, Italiji, Francuskoj iz svejedno kakovih uzrokov, najvećkrat jer su našli šohajku i morebit se oženili. (Ali to je tabu tema toga boja!)
Znamo da su naši Hrvati služili većinom u šopronskom 18. i 76. regimentu. Na spomeniku 76. pišadije stoji i broj palih vojakov s 8625. To su ali komunisti dali izbrusiti i stoprv u zadnji ljeti se je na novič zapisao opet originalni tekst. Dosta ugledan dio od njih su naši domoroci iz hrvatskih sel Šopronske i Mošonske županije.
Bečanski ugarski povjesničar dr. Ernő Deák je u jednoj maloj studiji obdjelao ljudske žrtve Gornjopuljanskoga kotara na osnovi bojnih spomenikov. U kotaru je danas 67 naseljenih mjest i 65 sel ima svoj bojni spomenik, med njimi i 12 hrvatskih, tj. mišanojezičnih sel (ka za vrime Prvoga svitskoga boja nisu bila tako [po] mišana kako danas). Sveukupno je bilo 1921. bojnih spalih vojakov od po broju ukupnoga 49.814 stanovničtva po brojidbi 1910. ljeta. To daje 3,99% žrtav/aldovov. Prosječna starost žrtav iznaša oko 25 ljet.
U trinaest hrvatskih općin iznaša broj 480 žrtav/aldovov uz 12.070 stanovnikov, to je oko 4,00%. Najveće zgubitke u kotaru je imala Sridnja Pulja s 6,97 %. Med hrvatskimi seli Dolnja Pulja s 6,38%, Mali Borištof 5,03%, Filež s 5,00% svojega stanovničtva. Ali zač je to tako bilo se danas ne more po pravu izviditi.
Ivan Blažević vojni duhovnik veli: Širom po krvavi polji/Su vitezi na pokoji./Nij kamena nit nij križa,/Nek zemlja je ništo viša. A danas je trava i gusta sića zarasla bojna polja i samo u muzeji i memoriali moremo pogledati virtualno dogadjaje Prvoga svitskoga boja.
(NB)