Jedini angažman EU-a za regionalne i manjinske jezike postoji u podupiranju učnje jezikov i u subvencioniranju o­d­re­djenih manjinskih kolektivov. 

Obramba manjin je u internacionalnom pravu dificilno područje, a ipak je u moderni pravni sistemi obramba ma­njin važno područje ljud­skih prav. I tako su internacionalne organizacije isformulirale dokumente o obrambi manjin.

Čim je gradišćanskohrvatski jezik proglašen službenim jezikom, je jeziku dodiljen oficijelan status. Ali to je samo kapljica na vruć kamen, ar dodi­ljenje jezičnih prav ne znači, da je neka manjina rehabilitirana i od onoga hipca početo pri­hvaća ono, ča joj je po­nudjeno, a pak su svi jezični problemi izbrisani. To vidimo na primjeru gradišćanskohrvatske situacije.

Austrija mora u pogledu na svoje jezične manjine ispuniti odredjene dužnosti.

Savezni ustav
Gradišćanski Hrvati su autohtona manjina, ča znači da su oni u povijesnom smislu zakorenjeni u austrijan­skom teritoriju i imaju pravo na to, da im se obdrži jezik. U članu 8 Ustava stoji:
„Die Republik (Bund, Lä­nder und Gemeinden) bekennt sich zu ihrer gewachsenen sprachlichen und kulturellen Vielfalt, die in den autochthonen Volksgruppen zum Ausdruck kommt. Sprache und Kultur, Bestand und Erhaltung dieser Volksgruppen sind zu achten, zu sichern und zu fördern.“ 

Zač je dobro manjini očuvati jezik?
Kad neka zajednica ostaje prez jezika, ona zanimi i izgubi svoj kulturni identitet. Svejedno je li je gdo dobrovoljno ili prisilno napustio svoj jezik, gubitak socijalnoga identiteta človik doživljava kot udarac. U nekom pogledu je svenek uključeno potlačiva­nje. Oni, ki su si zadržali jezik u manjini, obi­čno atakiraju one, ki su ga napustili, i tako počinje polarizacija. Polarizacija pogor­šava kontroverze med pripadniki manjine, a obadvi strani su doživile škodu. To se odigrava i u gradišćanskohrvatskoj za­jednici.

Tipično za gradišćanskohrvat­ski manjinski jezik u Austriji je, da u jezičnoj zajednici ne postoji

● jednojezičnih ljudi
● da ga u javnosti ljudi kumaj hasnuju
● da se još kumaj tradira iz generacije u generaciju
● da mjerodavni gradišćansko­hrvatski ma­­njinski organi ne akceptiraju kodificirani oblik jezika.

Gradišćanskohrvatski jezik je nacionalni varijetet, ar

Človik more komunicirati pozitivno i negativno, kad hasnuje odredjen jezik. Danas ćemo se baviti ko­mu­nikacijs­ki­mi karakteristikami.

Pravilnost jezika
Kad govornik pravilno govori, omogućuje komunikaciju. Kad on govori kot je prepisano i poštuje jezične nor­me, on signalizira pripadnost is­tomu jezičnomu kolektivu. Govornik, ki vlada standardnojezi­č­nom normom, svidoči o visokoj jezičnoj kulturi i izobrazbi.

Učitelji, novinari i pisci se ne zgledaju na gradišćansko­hrvatski kodificirani jezik. Kodificiran je u Rječniki, Gramatiki i Pravopisu. Jezični savjetniki zvana jezičnoga ABC-a, ki postoji na web-stranici ZIGH-a (www.zigh.at) ne postoju. Iak­o recimo učitelji, novi­na­ri i pisci znaju za Gramatiku, se kumaj držu zakonov, ki su zapisani u Gramatiki. Kvalitetna izobrazba u jeziku fali. Zato jezični laiki ne vidu važnost i vridnost standardnoga jezi­ka i potriboću ko­rek­t­noga izražavanja.

Jezična zajednica, ka poštuje norme standardnoga jezika u javnoj pisanoj i govorenoj komunikaciji, ima jezičnu kulturu.

Pretpo­stav­ke jezične kulture su:

1. pouzdani normativni pri­ru­čniki
2. školovani govorniki, kim je svisno da se standardni jezik triba učiti i njegovati
3. jasna jezična politika.

U Znanstvenom institutu Gradišćanskih Hrvatov (ZIGH) se je pred 11-imi ljeti pojavila gradišćanskohrvatska znanstvena Gramatika. Zač se pak na teksti, ki se da­nas publiciraju, ne vidi po­zitivan efekt na jeziku? Ili moremo zna­m­­­­da­­­­ pitati, zač oni, ki produciraju tekste, ne kultiviraju jezik u skladu s postojećom Gramatikom?