Samo jedan žitak imamo i malo vrimena užiti njegovu puninu. Krhak i kratak je žitak. Ne znamo, kako dugo nam je dano živiti. Ne znamo, koliko će naš žitak morati podnositi, kada će mu biti konac muke. Samo jedan žitak imamo — neizmjerno dragocjen i fragilan.
Ako sve to počnemo premišljavati, će nas napasti strah. Ta strah se more očitovati na različne načine. Jedan človik će živiti ofenzivno, drugi defenzivno, treti ubogo, četvrti riskantno, a peti stoično. Postoji i takovih ljudi, ki svoj žitak živu za sebe, ar im je predragocjen, da ga investiraju u druge. Ali još i on, ki živi za druge, je na kraju živio za sebe.
Svi mi živimo, a istovrimeno se bojimo smrti. A ipak žitak, koga pokušavamo nježno čuvati i braniti, rasprudjujemo na veliko, svejedno je li ofenzivno, defenzivno, ubogo, riskantno ili stoično. Pritom moremo još i umriti prlje nego smo uopće živili. Postoji bome i žitak, ki nikada nije bio življen i živ. „Ar ki hoće očuvati žitak svoj, zgubit će ga“, veli Jezuš (Mate 16, 25). Tim nas opominja na bolnu tajnu človičjega žitka, i to ne samo na prolaznost, nego na kratak vijek žitka, u kom nismo imali oka za bližnjega, za brata i sestru, za onu Pavlovu izjavu Galatancem „Nosite brime jedan drugoga“. (Galatancem 6,2) Onda smo naime umrli prlje nego smo uopće živili, ar nismo ispunili zakon Kristušev. Živi nastajemo stoprv kad počnemo živiti bezuvjetno za bližnjega. I tako Jezuš veli: „Ki pak zgubi žitak svoj zbog mene, ta će ga dobiti.“ On daje peldu sa svojim vlašćim žitkom. On je svoj žitak dao za človika. Bezuvjetno ga je živio u srići i veselju, u tugi i žalosti, u ufanju i sumljanju, a i u strahu. Bezuvjetno je ljubio človika. On nije mučao, kad je vidio nepravičnost, nego je stavio na kocku svoj žitak u angažmanu za človika. Bezuvjetno je živio, ljubio, vjerovao i se ufao. I njemu je žitak bio istotako fragilan i dragocjen kotno nam.
Mogao je živiti tako neprestrašeno, kad je znao, da smrt nije konac nad žitkom, nego on, ki je stvorio nebo i zemlju će imati zadnju rič. Svoj žitak je založio za druge i je mogao obatreno umriti. A nam je ostavio maksimu: „Ja sam goristanje i žitak; ki vjeruje va me, ako i umre, živit će. I nijedan, ki živi i vjeruje va me, neće umriti na vijeke!«“ (Ivan 11,25f)
Gdo živi u duhu i snagi goristanja, će u prolaznosti žitka doživiti vječni žitak. Svagdir kade se Jezuš s nami oživljava, a to je u ljubavi, ku iskažujemo bratu ili sestri u stiski ili nevolje, onde počinje vječnost. U angažmanu za pravičnost bezuvjetno živimo, onde se odričemo samoga sebe s perspektivom na goristanje.
(Agnjica Schuster)