Samo jedan žitak imamo i malo vrimena užiti njegovu puninu. Krhak i kratak je žitak. Ne znamo, kako dugo nam je dano živiti. Ne znamo, koliko će naš ži­tak morati podnositi, kada će mu biti konac muke. Samo jedan žitak imamo — neizmjerno dragocjen i fragilan.

Ako sve to po­čnemo premišljavati, će nas napasti strah. Ta strah se more očitovati na različne načine. Jedan človik će živiti ofenzivno, drugi defenzivno, treti ubogo, četvrti riskantno, a peti stoično. Postoji i takovih ljudi, ki svoj žitak živu za sebe, ar im je predragocjen, da ga investiraju u druge. Ali još i on, ki živi za druge, je na kraju živio za sebe.

Svi mi živimo, a istovrimeno se bojimo smrti. A ipak žitak, koga pokušavamo nježno čuvati i braniti, rasprudju­jemo na veliko, svejedno je li ofenzivno, defenzivno, ubogo, riskantno ili stoično. Pritom moremo još i umriti prlje ne­go smo uopće živili. Postoji bome i žitak, ki nikada nije bio življen i živ. „Ar ki hoće očuvati žitak svoj, zgubit će ga“, veli Jezuš (Mate 16, 25). Tim nas opominja na bolnu tajnu človičjega žitka, i to ne samo na prolaznost, nego na kratak vijek žitka, u kom nismo imali oka za bližnjega, za brata i sestru, za onu Pavlovu izjavu Galatancem „Nosite brime jedan drugoga“. (Galatancem 6,2) Onda smo naime umrli prlje nego smo uop­će živili, ar nismo ispunili zakon Kristušev. Živi nastajemo stoprv kad počnemo živiti bezuvjetno za bližnjega. I tako Jezuš veli: „Ki pak zgubi žitak svoj zbog mene, ta će ga dobiti.“ On daje peldu sa svojim vlašćim žitkom. On je svoj žitak dao za človika. Bezuvjetno ga je živio u srići i veselju, u tugi i žalosti, u ufanju i sumljanju, a i u strahu. Bezuvjetno je ljubio človika. On nije mučao, kad je vidio nepravičnost, nego je stavio na kocku svoj žitak u angažm­a­nu za človika. Bezuvjetno je živio, ljubio, vjerovao i se ufao. I njemu je žitak bio istotako fragilan i dr­a­gocjen kotno nam.

Mogao je živiti ta­ko neprestrašeno, kad je znao, da smrt nije konac nad žitkom, nego on, ki je stvorio nebo i zemlju će imati zadnju rič. Svoj žitak je založio za druge i je mogao obatreno umriti. A nam je ostavio maksimu: „Ja sam goristanje i žitak; ki vjeruje va me, ako i umre, živit će. I nijedan, ki živi i vjeruje va me, neće umriti na vijeke!«“ (Ivan 11,25f)

Gdo živi u duhu i snagi goristanja, će u prolaznosti žitka doživiti vječni žitak. Svagdir kade se Jezuš s nami oživljava, a to je u ljubavi, ku iskažujemo bratu ili sestri u stiski ili nevolje, onde počinje vječnost. U angažmanu za pravičnost bezuvjetno živimo, onde se odričemo samoga se­be s perspektivom na gorista­nje.

(Agnjica Schuster)