Vrlo zamljiv je fenomen, ki se je pojavio u zadnji miseci i ljeti: Mladi rivaju u prve rede, na svi nuglji i kuti se trubi da triba mlade pustiti najpr i u prve rede, glasno i jasno se viče, da neka stari načinjaju mjesta mladjim i mladim. U medjuvrimenusu ovi stariji uprav ona generacija, ka je odrasla, „antiautoritarno“, velikodušno i otvoreno prema svitu, u duhu demokracije — jer su doznali od svojih roditeljev i starihstarjih, ča je ta diktatura i jednoumlje, politički diktat i društveni pritisak fašizma i komunizma.

Bilo kako završi ova vladina ili ipak državna kriza, narodne gupe ćedu opet jednoč ostati na cidilu. Opet jednoč smo zamudili jur pri sastavljanju nove vlade odlučno uticati na koalicijske partnere, da se znatno poboljša situacija barem šest autohtonih narodnih grup u Austriji. To su gradišćanski Hrvati, koruški (i štajerski) Slovenci, bečki Čehi i Slovaki, gradišćanski i bečki Madjari a u novije i Romi i Sinti (širom Austrije).

Zapravo niti ne znamo točno, koliko slavenskih narodov, narodnosti i etničkih zajednic ima, recimo, dani u Europi. Znamo o podjeli na zapadne, sjeverne, istočne i južne Slavene. Ali su bijeli Hrvati (nekad u dana šnjoj Poljskoj) sjeverni ili ipak jur južni Hrvati. Uz ostalo, za Karola Wojtyłu, kasnijega papu Ivana Pavla II. se kolportira, je po osobnoj definiciji navodno bio potomak bijelih Hrvatov.

Gdo bi si mislio, da će centralna i glavna tema hakovskoga DANA MLADINE opet biti folklor? Tim se je HAK vrnuo na izvorišće ove svoje najveće priredbe — pravoda uvijek u suradnji s dotičnim selom i folklornim, omladinskim, nogometnim, ognjogasnim itd. društvom u tom selu.

Bez obzira na to je za vrime promjenov u fara — svenek je bilo, i sad je, i biti će u budućnosti — natezanj zbog toga da neki duhovniki, dušobrižniki, farniki po odluki nadležnoga i dotičnoga biškupa moraju projti u druge fare (u Gradišću se to tiče nimških ino hrvatskih odnosno dvojezičnih far) pred svim u hrvatski fara a ovde opet posebno u nekadašnjem hrvatskom dekanatu u sridnjem Gradišću se ne more i ne more smiriti situacija.

Korona je ljetos u minuloj balskoj sezoni zapravo svim organizatorom onemogućila organziranje bala, tako i dvih naših najpoznatijih najposjećenijih hrvatskih odnosno većjezičnih balov: Hrvatskoga bala u Beču, Hrvatskih balov HKD-a u sjeverogradišćanskom Trajštofu i u južnogradišćanskoj Borti i KUGA-bala u Velikom Borištofu.

Pred sada u medjuvrimenu 32 ljeta bila je ista odnosno jako spodobna situacija (ne samo) u sridnjem Gradišću. Tade je bilo tako da su policija i austrijska vojska stali na granici da bi skupa sa seoskim stanovničtvom i načelniki tih sel pomogli izbiglicam dojti prik zelene granice, po poljni puti i lapti, po blatu i mlaka, višali su austrijske zastave uz staze, pute i po lapti, da bi se bigunci bolje snašli i da bi se bolje mogli orijentirati pri svojem bigu.

Mogli bi reći, da je jur sada počela vruća jesen. U to uopće još nije uračunat nastup muzičke grupe Cari Cari i neočekivani statement njevoga pjevača Alexandera Köcka pri nastupu prilikom otvaranja izložbe »Mi smo 100« (ljet Gradišće) u Solunku subotu, 14. aug. — o tom u NOVOM GLASU ONLINE odlično piše i komentira glavni urednik Konstantin Vlašić ta navodni „eklat“ na nimškom pod: Novi Glas - 100 Jahre Staunen und ein heroisches Autsch

Déjà vu — jur jednoč vidio odnosno doživio. Gdo ne bi poznao ovu pojavu, ako se čini da je jur koč nešto doživio/la i vidio/la, ča mu/joj se čini toliko poznato, da je to jur koč iskusio/la. Čim stariji je človik, tim već ima takovih déjà vu-ov (jur vidjeno). Tako mi je išlo i po čitanju intervjua u prošlom broju HN s uredniki NOVOGA GLASA (i online-izdanja) ovoga hakovskoga časopisa s Konstantinom Vlašićem, Maricom Zvonarić i Elisom Šatović.

Bilo kako okrećemo i „bilimo“ i hvalimo i ulipšavamo našu situaciju, činjenica ostaje: naši ljudi znaju premalo, samo slabo ili uopće već ne hrvatski. A sada još nije govora o bilo koj varijanti hrvatskoga. Jer u prošlosti smo/su — i uz vlašću krivicu — dali raskoliti jezik, od čega se vjerojatno već nećemo oporavati. Slabi smo u našem samopouzdanju, u hrvatskoj svisti, u obrazovni institucija kao i na društvenom polju. A od dana u dan već opažamo koliko bi nam bilo potribno dovoljno i dobro poznavanje hrvatskoga jezika— bilo gradišćanskohrvatskoga bilo hrv. stand. jezika.