Američki jazz-pijanist i skladatelj Duke Ellington (* 29. april 1899., Washington – † 24. maj 1974., New York City) je o svojoj ali i muziki principijelno rekao „Ako dobro gluši onda je dobro“ (If it sounds good it is good). To valja pravoda ne samo za američki džez/jazz, nego za svaku vrstu muzike svagdir na svitu, dakle i med Hrvati a posebno i med gradišćanskimi Hrvati. A u medjuvrimenu smo jaki skoro u svi žanri zabavne (U) i ozbiljne (E) muzike.

U momentu je diskusija o zlostavljanju dice i gledanju pornografskih slik s dicom, pedofilije (spolna nastranost, seksualna sklonost prema dičakom, odnosno uopće prema dici istoga ili protivnoga spola) na u darni mjesti u tiskanica i elektronski mediji a kamo li u socijalni mediji. Nima sumlje, koliko je to odurno, koliko se tomu triba suprotiviti i da to triba kaštigati – u privatnom, društvenom i kaznenom prostoru. Ali da zbog poznatoga slučaja glumca, ki je ljeta dugo gledao, pohranio i širio pornografske slike s dicom sada Burgtheater stupio u žarišću kritike, da bi se zbog toga glumca svi filmi tribali skinuti s TV-ov i kino-plahtov. Da se sada jur dane i tajedne toga glumca, ki je očito priznao svoju krivnju, ki je u terapiji, ki je optužen i ki je svoju karijeru sām sebi zničio sad kao „svinju goni kroz sva dvorišća“ i se cijela javnost jur slaže u krivici i kaštigi, ipak nije dostojno za naše prosvićeno (aufgeklärt), demokratsko i človičje društvo.

U prošlom broju Hrvatskih novin smo na ovom mjestu dali riči optimizmu, s kim je potribno započeti novo ljeto. Kada ako ne s ovim ljetom triba ponovno gledati na sve to ča bi moglo odnosno tribalo dojti. Jedna od brojnih krilatic glasi „pogled najzad u budućnost“ ili „budućnost moremo najbolje prorokovati tim da ju sami oblikujemo“ ili pak „gdo želji čitati u budućnosti najprvo triba listati u prošlosti“.

Gdo bi nam branio optimizam u upravo započetom ljetu. Nije nas li optimizam sprohadjao zapravo kroz već od 500 ljet otkad su se naši praoci i pramajke otpravili piše ili znamda uz volovsku zapregu na put u novu domovinu, ku su im tadašnji vlastelini i njevi lokatori, dakle vabljači obećali, kad su ih iz stare domovine peljali prema sjeveru, prik rijekov i brigov, kroz loze i doline, pa stari povijesni puti i staza? Nije li ih tada peljalo i ufanje za mirniji život, za slobodom i za bolju litinju i brojnije črede blaga – pernatoga i rogatoga?