S projektom »Rušimo granice« mogli bi uloviti dvi velike muhe na jedan mah

Uzato da s trojezičnom zbirkom suvrimenoga pjesničtva iz stare hrvatske dijaspore »Rušimo granice/Überwinden wir Grenzen/ Breaking down Borders« sada imamo presjek kroz naše hrvatsko pjesničtvo u noviju dob je to proboj — uz hrvatsko — i za velika područja nimškoga i još puno većega engleskoga jezika. Ali je jedna od prvobitnih ciljev, ovo naše gradišćanskohrvatsko pjesničtvo, našu književnost usidriti u domicilnoj austrijskoj književnosti—a zač pak i ne i unutar madjarske, slovačke itd. U tom more nam jako biti na pomoć austrijski PEN (Društvo pjesnikov, esejistov i novelistov). U vezi s tim su vrlo jasne bile riči predsjednika austrijskoga PEN-a Helmuta A. Niederle-a pri prezentaciji zgora spomenute zbirke srijedu, 1. junija u Hrvatskom centru u Beču, kad je rekao uz ostalo da ova trojezična knjiga na hrvatskom, nimškom i engleskom, lingui franci, neka ruši i one granice, ke razdvajaju nimški od drugih europskih jezikov i da neka ova antologija najde trajnu domovinu u mnogi biblioteka!

Na 11 svetkov u ljetu smo slobodni posla — ča imamo zahvaliti Crikvi odn. konkordatu

Za nami je svetak Unebostupljenja, Uzašašće ili Spasovo. Slavi se 40 dani po Vazmi, Uskrsa. Prema Bibliji, Jezuš je 40 dani po goristajanju, uskrsnuću ostao na Zemlji. Na 40. dan javio se je svojim učenikom u Je- ruzalemu. Rekao im je da ostanu u gradu i čekaju dolazak Duha Svetoga. Zatim ih je otpeljao na Maslinsku goru. Onde je podigao ruke i blagoslovio ih. I počne uzlaziti na nebo, a oblak ga je zaklonio i već ga nisu vidili. Jezuš se je goristao, uzašao na nebo, kade sidi s desna Bogu Ocu. Dokle su apoštoli gledali na nebo, pokazali su im se dva andjeli u bijeli haljina i rekli: „Ov Jezuš, ki se je goristao, uzašao na nebo, tako će opet dojti, kako ste vidili da je otišao na nebo.“ Ste ovo znali? Svaka Vam čast!

Ako ljudi već ne kanu biti Hrvati se nećedu naučiti hrvatski a još manje gajiti kulturu!

U okviru skupne platforme Pedagoške visoke škole, Obrazovne direkcije Gradišće i gradišćanskih narodnih grup zastupniki Savjetov narodnih grup su pri spravišću predstavili svoju ulogu pri zalaganju za bolju izobrazbu u jeziki narodnih grup. Ali je i čisto jasno, nažalost, da dica sve manje govoru jezike narodnih grup. Jasno je, da škola to sama nikako nije u stanju zmoći a niti ne čuvar- nica.

Po koroni je opet počelo prikgranično hrvatsko djelovanje i skupno druženje

Za medjunarodni zborovni projekt Hrvat S.A.M. se zasada u javnosti ne zna ča djela, je li djeluje ili kada će opet krenuti s djelovanjem. Štartali su tako ambicioznimi namjerami, da se svakako more očekivati da ćedu nastaviti sa svojim „prije-koronovim“ djelovanjem, barem u Madjarskoj i Slovačkoj.

Je korona preminila zanimanje za narodnosne posle — ili je to ipak duh vrimena?

Još dugo nismo u „post korona času“, ali jur je zapravo svagdir opet moguće tako živiti i uživati kako je bilo pred koronom. Koronu pravoda nismo preobladali a ov (bezbroj puti dokazani i smrtonosni) virus — kako prorokuju stručnjaki — je došao „da ostane“. Ali javni kako i privatni tako i poslovni život se je počeo opet normalizirati, iako danas još ne znamo kako će izgledati ova nova „normala“. Činjenica je, se neke stvari dogadjaju isto tako atraktivno kako i prije — a na drugu stranu mnoge stvari su krenule dosta žilavo. Za to ima nekoliko primjerov.

„Čuvajte se početkov“— ali pozabili smo na pogibelj s live strane i s istoka

Potom biti pametan je lako — ili Po tuči zvoniti je kasno dvi su nam jako dobro poznate krilatice. Ali je pravoda i pitanje pameti pred svim ali i iskustva, da se neke stvari moru s relativnom sigurnošću prorokovati odnosno predviditi razvitak ili ča će se dogoditi. U slučaju ruskoga napada na Ukrajinu i na „svoje“ oblasti Luhansk i Doneck se sada sve već čuje „Morali bi to znati!“. Ča bi morali znati? Da će Putin napasti Ukrajinu i da će početi boj i da neće stati u Ukrajini. Sve očitije je, da elitom ne samo naše zemlje fali potribni razum a pred svim i iskustvo, da im fali sposobnost za povijesne analize i da im je u najboljem slučaju samo falilo zanimanje za Rusiju. Ako slušamo u narod, ako čujemo ljude na selu i one ki su još doživili boj ili kim su barem povidali za boj i za puno toga i okolo toga: Oni nisu vjerovali u naredjeni pobojni narativ da „nas je sovjetska armija spasila i oslobodila“ niti ne u to da se smi vjerovati Rusom odnosno nje političkim i vojnim peljačem. Evo toliko ča je narod mislio i govorio, dijelom pomuče, dijelom i glasno i jasno.

Vilček: Falit ćeš nam u uvjerenju da bi još toliko svega mogao učiniti za nas!

Vist o smrti jednoga našega velikana udrila je kao grom usred koncerta za jednoga drugoga našega velikana: Vili Rešetarić i Štefan Kočiš. Jedan je na veliku žalost i tugu nas i cijele Austrije naglo i neočekivano otišao — drugi je na sriću, iako u zreli ljeti, još uvijek med nami.

Svakako za priznavanje Jenišev — ali to ujedno otvara i „Pandorinu kutiju“

Priznavanje Jenišev kao narodna grupa u Austriji, moglo bi otvoriti Pandorinu kutiju, škrablju. Toga se već ki/ka i boji. Ali to ćemo morati! I zbog Jenišev, ke tradicionalno nazivaju „bijelimi Cigani“ ili „Putujući“ — ki s pogledom na porijeklo pravoda ništ nimaju s Romi ili ča mi u naši kraji danas podrazumimo pod tim.

Buča, Kramatorsk...su novi Vukovar, Srebrenica...su novi Katyn, Broniki...

Odrasli smo u tom narrativu (ovo je sada aktualna i dosta moderna rič za povidanje i razumivanje odnosno shvaćanje), da je SSova okrutnost, brutalnost i nečlovičnost bio vrhunac u zlu naše zapadne civilizacije. Toliko smo od toga bili pogodjeni, preplašeni, toliko nam se je od toga gadjalo, da si već nismo mogli ili kanili predstaviti da bi ovo bilo kade drugdir moguće ili da će se ovo koč još moći dogoditi. A pak smo morali naučiti, da nisu bili SSovci, ki su u poljskom Katynu 1942. ubili, masakrili desetke tisuće Poljakov, nego da je to bila sovjetska vojska, isto kako i u Kramatorsku i mnogi drugi mjesti. Ča smo doznali o ti zločini, ke su počinili Nimci i Austrijanci u toj nimškoj vojski pod glavnim zapovidničtvom Hitlera i njegovi „elitni“ jedinica, nas je tako šokiralo, da si nismo mogli predstaviti, da bi to još i negdo drugi barem približno mogao isto učiniti.

Samonaloženih 100 km/h na autocesta državu će ubuduće stati jako čuda pinez!

Vjerojatno nisam jedini, ki si je uoči eklatantnoga podražanja goriva — u mojem slučaju dizela — sām sebi naložio, da će namjesto dopušćenih 130 kilometrov na uru a ponekad, ako u vrimenskoj stiski, i još malo, pravoda nedopušćano, brže, sada voziti samo 100 kilometrov na uru na autocesta.