Sve već u nediljni govori i saveznih i zemaljskih političarov i političarkov moremo čuti „pohvalne riči“ da mi gradišćanski Hrvati na čuvanjem i gajenjem svoje je­dinstvene kulture obogaćuje­mo kulturni život u tu- i inozemstvu i da tim podupiramo mirovnu integraciju. Zaista je to lipo, da nas kanu pohv­a­liti da uz puno ostaloga npr. i tamburica doprinaša tomu da se integriramo. Lipo je to, da išću riči, kimi nam kanu pokazati da nas ionako imaju rado, da nas ionako toleriraju, da nas (moguće) ionako cijenu — iako smo drugačiji.

Uz pogibelj, da sljedeći retki imaju neki larmo­jantan prizvuk tužibabe morem kao obrazloženje ili još i ispričanje samo navodi­ti, da je potribno kao uvod u ovo vidjenje zakonov na ce­s­ti, propisov i prepovidi, op­o­menov i kaštigov:
Vozim kih 50-55.000 kilo­me­t­rov u ljetu (ča Hrvatsko štamparsko društvo nije sta­lo ni groša u ranijoj prošlosti a kašnje pak niti centa). Pravoda nijedan nije na­re­dio ni­ti bi mogao narediti, bez da bi mi zato ponudio znatnu pineznu i vrimensku odštetu. Dakle vozim po svojoj odlu­ki jer sam mislio u prošlosti a mislim i danas da HRVATSKE NOVINE tribaju biti nazo­čne onde kade se nešto doga­dja, kade sve se pr­i­petu važ­ne stvari. Uza to je manjin­skopolitički važno, da se opa­ža ča se dogadja po naši seli i gradi. Sve to triba zabilje­žiti i o tom pisati i tim na jed­nu stranu izraziti poštivanje i priznanje onim, ki ča djela­ju i produciraju — a na drugu stranu da čim već ljudi o sv­e­mu tomu, putem čitanja u H­rvatski novina o tomu i doznaju, o tom razmišljaju, to znamda i kritiziraju ili se tomu veselu, da informira do­brohotne i dalekovidne, kim leži hrvatstvo na srcu i zado­voljava da čim bolje budu informirani. U tomu nima regionalnih granic. Cilj mi je bio uvijek da preobladamo uske regionalne i dijalek­ta­l­ne granice, ali i zemaljske i dr­žavne, da HRVATSKE NOVINE budu ta črljena nīt, ta ko­p­ča, lūk (Bogen), ki povezuje sve naše štitelje i štitelji­ce, cijelu gradišćanskohrvat­sku zajednicu i da nas povezuje i s drugimi hrvatskimi za­jedni­cami a ne na zadnje i s ve­ćin­skimi, domicilnimi na­rodi tih zemalj i držav u ki jur sto­ljeća dugo živu gradiš­ćan­ski Hrvati.

Madjarska je zatvorila granice za ulazak u svo­ju zemlju — iako u pra­ksi, u stvarnosti, da granica zasada, hvalabogu, je još uv­i­jek škuljasta i ima prolazov. Slovačka je to isto činila, sada je i Švicarska najavila da će Austriju staviti na črljenu li­s­tu, dakle da će zatvoriti granicu. Austrija na drugu stranu, je svoje granice jur dugo zatvorila. Jedna od najmraznijih, najbedavijih i najsudbonosnijih trenutkov u tom zatvaranju je bila nedavna me­ga-gužva na južnoj granici Austrije pri ulasku turis­tov iz Hrvatske i Slovenije u Au­stri­ju, iako su bili samo u tranzi­tu. Okolo na okolo, bi­lo ka­mo se gleda, samo zatvaranja i onemogućenja, ograničenja i limitiranje. A s po­četkom ovoga tajedna opet novo, do­d­atno ograničenja i ponova „maskerada“. Opet se paniči, opet raste strah pred zarazom s koronavirusom, opet se zaoštruju mjere, opet se sužuje osobna i opća sloboda. Opet je odrižen velik kusić našega dosadašnjega ž­ivota, s kim smo se toliko ponosili — uz ostalo i to, da smo mogli putovati kamo smo kanili, kada s kim i kako.

S ovim tajednom su u is­točnoj Austriji, a tim i u Gradišću škole opet otvorile svoja vrata. Za hrvatski jezik u škola još žakljivi po­č­e­tak — uz sve poteškoće zbog korona pandemije — jer pod­učavanje hrvatskoga jezika po naši dvojezični škola širom Gradišća je sigurno trpilo od zatvaranja škol još na pro­tu­liće. A sada uopće ne ide za to, gdo u koj školi more us­pi­ti do peljajuće pozicije. Da je zato u najveć slučajev potri­b­na prava partijska knjižnica, dakle i oficijelni pristup vladajućoj stranki, je poznato i se zna. Ali ne ide zato da bi sada kritizirali te učiteljice, ke ipak stižu na vrh u školskoj upravi i postaju ravnateljice. Moglo bi se to naime i tako tumačiti, da su tako uvjerene od svojega poziva kao peda­gogice, da još i pristanu na partijskopolitički pritisak, da pristupu dotičnoj političkoj stranki, samo da bi došle do te pozicije, da moru nešto pokrenuti na području obrazovanja. A u tu svrhu akcep­tiraju i političku podanost da bi došle do te pozicije.

Evo, sada se je Austriji pridružila Madjarska i je dva tajedne po Austriji zatvorila svoje granice. Službeno argumentiraju u M­adjarskoj tim, jer kani onemogućiti ili barem otežati u­voz, import koronavirusa iz drugih zemalj. To se tiče gra­ničnih prelazov na jugu iz Ru­munjske, Srbije i Hrvatske a takaj i Slovenije, na zapadu iz Gradišća, Austrije, na sjeve­ru iz Slovačke a na istoku iz U­krajine. Kako će se to izraziti na malogranični promet ćemo stoprv viditi. To se tiče dnev­nih djelačev i zaposlenikov, ki putuju s jedne strane granice na drugu. U pogledu na Ukrajinu zapravo nije pozn­a­to koliko ljudi putuje dnevno u Madjarsku. Iz Rumunjske se zna, da čuda ljudi putuje pred svim kroz Madjarsku i kod Hegyeshaloma ods. Mikištrofa (Nickelsdorf) prik gra­nice u Austriju. To je uglavnom tranzit kako moremo o­­cijeniti po prometu na jednoj od najgušće frekventiranoj autocesti u Austriji, na A 4.

Raste broj onih, ki dalek­o­vidno i s odredjenim zna­njem i povijesti prorokuju nova teška vrimena. Pr­vič je još uvijek zamišljiv i re­alističan boj konvencionalnim oružjem. Pred svim ako pomislimo na peljačtvo najve­ćega „mirotvorca“ na svitu.  Sjedinjene Američke Države i nje predsjednika. Boji s ka­nonami i automatskimi p­u­škami i bombami u autu su i nadalje djelotvorno sredstvo u ubijanju, umaranju i politi­čkoj agitaciji na ne tako dale­kom Bliskom istoku. A svi oni su naoružani do zubi i s ta­kovim oružjem, kim bi bili i de facto u stanju da u naj­kra­ćem vrimenu izbrišu cijelo stanovničtvo, moguće i cijeli život na ovoj Zemlji.

Za mnoge očekivano, za druge neočekivano a za neke znamda i ne dost točno izraženo odnosno kolportirano: Hrvatsko štampa­­r­sko društvo kao izdavač za Hrvatske novine išće dugoročno rješenje u pogledu na ure­djivanje ovoga tajednika. Ne samo da ovo izdavačko dru­štvo kao takovo triba znat­no ojačati, da bio osigurali ne­ovisnost. Svakako triba zasigurati i za Hrvatske novine, da i nadalje moru izlaziti bez pritiska sa strane, dakle niti od politike niti od samih dru­štav i organizacijov gradiš­ća­n­skih Hrvatov. U tom si je sadašnje predsjedničtvo Hštd-a složno i odlučno da u dojdućih dvi ljeti postavi ovo iz­davačko društvo na nove, ja­če temelje i da osigura pred svim i gospodarsko preživlje­nje Hrvatskih novin a tim i Kalendara Gradišće uz ostalu iz­davačku djelatnost.

Evo, pristiglo je vrime od­mora i za nas u uredni­čtvu. Samo kratko, kako i svako ljeto, ali dva tajedne ćete morati izdržati bez HN. Ali ćemo se redovito javljati s aktualnimi informacijami na našoj stalno aktualiziranoj kao i nad­­opunjenoj web-str­a­nici www.hrvatskenovine.at. Prebrodili smo prve „vru­će misece koronakrize bez ika­kove škode i polag mišljenja nekih naših štiteljic i štiteljev upravo ov čas skoro potpuno­ga zatvaranja i ukinuća javno­ga života bili smo s HN pos­e­bno zanimljivi i informativni.

Zaista su sada mladi haovci u duhovnom okr­u­ženju glavnoga uredni­ka Novoga glasa krenuli na­javljenim putem i su išli onli­ne s ovim informativnim lis­tom Hrvatskoga akademskoga kluba. S čisto novimi idejami, prijevodi na nimški ili hrvatski, s audio-prinosi i uza to redovito aktualizirano. Do­kaz je ovo zato da ima poten­cijal med mladimi lju­di ki ka­nu pak i znaju pisati na hrva­t­skom — a to još i kako! Bilo to Viktorija Wagner, Dijana Jurković, Matthias Wagner, naravno Konstantin Vlašić a pred svim i Tereza Grandić.

U crikvenovjerskom pogl­e­du Hrvatski dekanat je nekad bio ponos gradiš­­ćanskih Hrvatov, pred svim onih u sridnjem Gradišću, ki su se držali za najčvršće ne samo u hrvatskom jezičnom pogledu nego i na području hrvatskoga školstva, izdava­nja hrvatskih školskih knjig, a ne na zadnje i u vjerskom pogledu. U crikveni posli u hr­vatski seli sridnjega Gradiš­ća nije bilo pitanje, će li biti nešto po hrvatsku. To je bilo po sebi razumljivo a niti lju­di a još manje duhovniki ništ dr­u­go ne bi dopustili, bolje re­če­no: ne bi ni razmišljali o tom ćedu li omalovažiti, zanema­ri­ti hrvatsku rič. Ovde je hrvatstvo bilo po sebi razumlji­vo. A zato sridnje Gradišće i nije moglo niti nije kanilo ra­zumiti brzu asimilaciju na jugu a još manje na sjeveru Gradišća. To je: asimilaciju ka je počela u politički krugi, a pak se je nastavila prik mu­zičko-folklornih krugov i je za­vršila na kraju i u instituciji Crikvi, u crikva po nekad naj­većim dijelom hrvatski seli, od kih je npr. Cindrof, Vul­kaprodrštof, a da ne govorimo npr. o Pandrofu po bro­ju stanovnikov veći nego sva hr­vatska sela sridnjega ili južnoga Gradišća skupa. Dakle ako smo izgubili hrvatsku rič u ti seli na Poljanci i na Hati u jednom selu smo izgubili već Hrvatic i Hrvatov nego u ostali kraji Gradišća skupa!