Vojska je bila strogo organizirana u austrijske i ugarske regimente. Zapadnougarski Hrvati su potpadali pod ugarske regimente, ke su drugačije zvali i „honvidi = honvédi“ (domobrani), c. i k. (cesarski i kraljevski, jer je vojska bila skupna s jednim ministarstvom). Naši regruti su u velikom došli u najbližoj okolici u kasare. Na početku samo mladji ali kašnje sve do pedeset ljet starosti. Najveći broj u kasare u Šopron: 18. honvid regiment i 76. pišački regiment. I jedan i drugi regiment imaju zmožne spomenike svojim palim vitezom na Deák tér-u. Na spomeniki piše koliko palih junakov su imali: 18. reg. 17.464, a 76. pišaki 8.625, med njimi i mladi cvijet hrvatskih sel.
Mladi vitezi 18. honvidov imaju još jedan spomenik u Ojtozi utca, nekadašnja Aleja Gleichenberg, kao spominak na krvave dogadjaje i bitki protiv Rusov, 8. do 12. augusta 1917. u klancu Ojtoz u istočni Karpati. Pri toj krvavoj bitki — za ku se veli da su odbili neprijatelja napad — je regiment izgubio tri četvrtine svojih oficirov i polovicu svojih vojnikov. Još pred Drugim svitskim bojem im se je u klancu postavio spomenik, koga su rumunjske vlasti izlikom proširenja ceste 1961. zrušile. Osobito ružno lice boja se pokazuje u tom, da su istovrimeni Sekleri, kim je domovina Ojtoz-Bako i bili dobro organizirani u obrani granice bojevali se ravno na Talijanskom bojišću kod Doberdoja. Seklersko društvo Mikes Kelemen je 2003. obnovilo spomenik u Šopronu iz svoje izgubljene domovine.
No nisu samo u ti regimenti služili naši. Tako je moremo najti kod 11. lovcev i 19. pišakov u Juri, 17. pišaki u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár/Stuhlweissenburg), kod 7. husarov u Zalaegerszegu, u 13. domobranskoj, 83. u Sambotelu i 52. regimentu, Požonski regiment 14. pukovnija. Imamo pisma naših iz Boke Kotorske, Lovčena, u 33. Topničkoj i td. Moremo je najti skoro na svi bojišća 1. svitskoga boja, na Doberdoju, kod Gorlice-Tarnowa, Lemberga, na Isonco fronti, a morebit imamo njih i u mornarici kod Horthyja u Puli, Boki Kotorskoj i avijatičari.
Prvo striljanje — a to se gleda isto kao kuriozitet — je počela Dunajska flotila kod Zemuna, nedaleko od Beograda.
Na početku se je u Naši novina javilo ime svakoga paloga junaka, od čega se je ali friško moralo odustati, jer toliko mjesta u novina nisu imali. Za prvoga paloga vojaka novine javljaju grofa Ferenca Niczkoga, oficira, 2. septembra 1914., pao kod Lublina, za tim Jakoba Kolovića iz Mjenova, Juru Benčića iz Unde, isto kod Lublina. Tako i Franju Keglovića iz Mučindrofa, ki se je izgubio 1914. kod Přemysla ali 1917. javio iz ruskoga ropstva. I tako nešto se je na veliko veselje većkrat dogodilo!
Početna euforija se je prilično friško isparila. Nisu već glušale jačke po Martinu Boreniću: Udrit ćemo na Srpsku, potuć ćemo njevu vojsku nego Smert si s kosom s nami jači! i Doma suze ne točite! Boga za nas neg molite.
(NB)