Gladijatori, borci u starom Rimu, su po završetku izgubljene borbe, sklapali ruke pred svojimi prsi. Morebit sklapanje ruk pri molitvi onde ima svoje korene. Kršćani su sklapanjem ruk dokumentirali, da se ne suprotstavljaju Bogu, nego da mu kanu biti pokorni. Sklopljene ruke su zvana toga i znak, da je človik sabran i ne rastresen. Papa Mikula I., ki je umro 867. ljeta, je sklapanje ruk tumačio kot simbol, da je človik sluga Božji i povezan s Kristušem. To piše Pierer’s Universal-Lexikon, 6. svezak, Altenburg, 1858. ljeta.

Izum margarina potiče iz dobe Napoleona III. (1808-1873). Napoleon se je skrbio za zdravlje stanovničtva. Putor je bio zdrav, ali većina ljudi si ga nije mogla kupiti. 1867. ljeta je francuski cesar dao nalog kemičaru s imenom Hippolyte Mege-Mouriés, da producira lakocjeni putor. Ta putor se neka dobro rači, dugo drži i neka bude zdrav. Dvi ljeta kasnije je kemičar dao patentirati mast od mlika, vode i govedjega loja (Rindertalg). Ime „margarin“ od grčke riči margaron (djundja) je ova mast dostala zbog svojega sedefastoga (perlmuttartig) sjaja.

Prvi kršćani su drugačije molili nego mi danas. Držali su ruke daleko od tijela, a dlane (Handflächen) prema nebu kot raspeti Jezuš. Tako su se otvarali Bogu. Zač pak danas pri molitvi sklapamo ruke? U sridnjem vijeku su vazali i šegrti (Knappen) svojemu vitezu ili feudalnomu gospodaru na koljeni i sklopljenimi rukami, ke su držali pred srce, valovali vjernost. Ova gesta se je u  13. stoljeću pod papom Gregorom IX. probila kot molitvena gesta u Crikvi.

Tako su redovniki franjevačkoga reda molili pri sveti maša. Sklopljenimi rukami su kanili prodibiti koncentraciju i sabranost.

Velika Britanija je naziv za najveći europski otok i velik dio britanskih otokov. U razgovornom jeziku velimo i onda Velika Britanija, kad je mišljena povijesna „Kraljevina Velika Britanija“, ka je postojala od Engleske, Škotske i Walesa. Zemlje Wales i Engleska su se sjedinile jur 1536. ljeta, a Škotska im se je pridružila 1707. ljeta zbog gospodarskih uzrokov, ali protiv volje stanovničtva. U ovom obliku država nije dugo postojala, ar se je Kraljevina 1801. ljeta združila s Irskom. Od onda se je zvala „Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske“. Čim je Irska podiljena i 1921.

Za vrime svojega četrdesetdnevnoga boravka u pustini je vrag skušavao Jezuša. Skušavanja su postojala u tom, da kamenje postane kruh, da se Jezuš spusti doli s vrha crikve, da se pokloni pred vragom, da mu proda svoju dušu. Ovde moremo misliti i na Goetheovu „Faustovu dramu“, ka je svenek aktualna. I Jezuševa skušavanja svojčas su skušavanja Crikve danas. Velika pogibelj postoji, da človik/Crikva skrene s puta Božje ljubavi i da sebe definira kot vrhovni autoritet, ar moć i ugled su glavne intencije človika/Crikve.

Mi ne moremo svečevati Vazam, ako se ne pripravimo na njega. Do drugoga stoljeća su se kršćani pripravljali na svečevanje Vazma s dvodnevnim oštrim postom. Za vrime grobne tišine nisu jili apsolutno ništa. Kašnje se je korizma razvila u četrdesetdnevnu periodu pripravlja-nja na Vazam. Ki su se pripravljali na krst na Vazam su kroz cijelo posno vrime jili samo jednoč na dan kot spominak na Jezuševo vrime u pustini.

Dunaj je jedina važna rijeka Europe, ka curi od zapada prema istoku. Pred dugim vrimenom je vjerojatno curila u drugom smiru, a izvor joj je bio u Alpa. Geološke katastrofe kotno fenomen Rajnske grabe (Rheingraben) ili udar meteorita su prouzrokovali, da si Dunaj išće drugi put, i tako danas curi od zapada prema istoku.

Ljudi se mnogokrat odvraćaju od Boga u jadu, kad moraju trpiti. Zač Bog dopušća, da pravičan človik mora trpiti? To pitanje je tako staro kot človičanstvo. Toliko tragedijov je na svitu, da je ne bi mogli popisati. Dokle smo živi, ne moremo razumiti trapljenje i tugu. To je misterij. Kako pak u trapljenju najti smisao? Kako pak zahadjati s tugom? Iako Bog ne kani, da moramo trpiti, on to ipak dopušća. Vjerojatno je to dio našega materijalnoga svita. Poslao je Jezuša Kristuša, ki je i danas pripravan pomoći nam, da moremo podnositi naše boli.

Koraki pri planiranju vrimena bi morali biti sljedeći:

Loreto, je slikovit varošić. On leži 22 km udaljen od Ancone u istočnom dijelu centralne Italije. Odanle se ima izvrstan pogled na Jadransko morje. Ali to nije jedino, ča ga odlikuje. Loreto je važno talijansko svetišće. Legenda veli, da su u Loreto u noći 10. decembra 1294. ljeta andjeli na svoji kreljuti iz Palestine donesli sveti stan, i to rodni stan Divice Marije, u kom je ona odgojena, i u kom joj se je skazao andjeo Gabrijel, i joj nazvistio da će prijeti Jezuša po Duhu Svetom. U tom stanu je živila s Jezušem i Jožefom za vrime Jezuševoga ditinstva.