Vkanljiva dvojezičnost
Nije istina, da človik, ki govori dva jezike, zna obadva govo­riti glajno dobro. U principu je tako da većina bilingualcev svoje jezike hasnuje za različne potriboće i u različni životni domena. Jezično zna­nje nekoga jezika je odvisno od područja, u kom človik upotribljava odredjen jezik.

Zato su jed­ni bilingualci kompetentniji, a drugi opet ne znaju ni čitati, a ni pisati u jednom od njevih jezikov (usp. Grosjean/Li 2013: 7). Grosjean i Li pregnantno opisuju bilingualca, ki svoje jezike hasnuje odvisno od situacije. Posljedica takovoga postupanja je asimetrična dvojezičnost. To znači da govornik on jezik, od koga ima već has­ni, bolje govori. Po tom principu Gradišćanski Hrvati bolje znaju nimški nego hrvatski. Iz toga rezultira da oni u javni domena nisu u sta­nju hasnovati gradišćanskohrvatski jezik, ar im za stručnu komunikaciju fali jezično zna­nje.

 

Kako upotribljavati službeni jezik?
Gradišćanski Hrvati svoje seosko narječje hasnuju u svakidanjoj, neformalnoj komunikaciji. U školi si ne moru pri­svojiti stručno jezično zna­nje, kad na tom nivou još i učitelji nisu obrazovani. Jezični registri nisu izgradjeni, ar ne postoju ni terminologije za od­re­djena područja, a ni terminologi, ki bi je sastavljali, a ni institucije, ke bi postojale za pro­širivanje gradišćanskohrvat­skoga rječnika. Re­strin­girani jezični kod Gra­diš­ćan­skih Hrvatov ne ispunjuje potriboće, ke ima službeni jezik. Res­tringiran kod je komunikacijski stil, za koga su tipične jednostavne re­čenice i ograničen vokabular. Službeni jezik je mnogokrat komplicirano formuliran, osebito je recimo pravna terminologija kot se hasnuje na sudu, dost izazovna. Još i u ni­m­škom jeziku je kadakoč te­ško orijentirati se, a da ne govorimo o hrvat­skom, u kom za mnoge pojme ne postoju izrazi.

 

Posljedica dominacije nimškoga jezika
Zato gradišćanskohrvatski je­zik moremo čuti samo u nevažni oblasti, doma u familija, morebit još med prijatelji i znanci, u folkloru, sve rijedje u crikvi, sve u svem samo u privatni krugi. Nimški je jezik jav­nosti, škol i medijev. Njegov prestiž ima negativne posljedi­ce za imidž gradišćanskohrva­t­skoga jezika. Sociolingvistika jezike dili po svoji funkcija, u high variety (nimški visoki vari­jetet) i low variety (gradišćan­skohrvatski niski varijetet) (pri­sp. Riehl 2009: 15). Ograničenje gradišćanskohrvat­skoga jezika na neformalne oblasti je uzrok za to, da je on jur pred davnim vrimenom po­čeo propadati. Ta fenomen se kumaj more zaustaviti.

 

Manjinski jeziki se zvećega reduciraju na nositelje tradicije. Ne misli se na to, da su važno komunikacijsko sredstvo zajednice, ka živi u današnjici, u koj se mora savladati žitak, i da je za to neophodan funkci­onalan komunikacijski medij, jak jezik. Tamburica u ruki i lipa nošnja iz zdavno minuloga vrimena nisu instrumenti, ki manjincem pomažu savladati zadaće modernoga žitka (prisp. May 2006: 257).

 

Agnjica Csenar-Schuster

Kategorije