Neki človik, ki je iz računice poznavao ov odlomak S. Pisma „Ako te neko zove na gošćinu, sjedi na poslidnje mjesto, da te pak pozove gostodavatelj na prvo mjesto“. On sjede na poslidnje mjesto, u ufanju, da će ga sada gostodavatelj pozvati na prvo mjesto, ali ga nije pozvao. On sidi i sidi na poslidnjem mjestu i ostane na poslidnjem mjestu do konca gošćine. Razočaran projde domon, razočaran i iz Sv. Pisma, jer ga gostoprimac nije pozvao na prvo mjesto. Nije mislio na to, da je to mjesto pripalo onomu, za koga je bilo pripravno.

Ali ako bi bio ov človik ponizan, bi se bio dobro ćutio i na poslidnjem mjestu. Biti ponizan, biti zadovoljan tim, ča imam, ča mi je pripalo u životu. Ni prva mjesta nisu zato rezervirana za neke, da se zgizdu, a ni poslidnja mjesta nisu zato poslidnja, da človika ponizuje. Jezuš Sin Božji, poslidnji med nami, visi med razbojniki.

Ne budimo gizdavi, ali imajmo samosvist i ta samosvist nam je dosta, da se dobro ćutimo i na poslidnjem mjestu, znam bolje, nek ti na prvom mjestu.

Ta Jezuš, ki se je prignuo i do najvećega grišnika, ako je imao pokoru, ali se nije prignuo pred neprijatelji. Mihovil Munkači, ugarski slikar ima jedan jako glasovit kip, sliku: „Jezuš pred Pilatušem“. Stao je pred Pilatom i pred farizeji, ki su ga sudili, kao skala i zid.

Po milosti Božjoj sam to, ča sam, rekao je o sebi Sv. Pavao. To je prava poniznost. Sve ča imam, talente, bogatstvo, ogled, je Božji dar i kako bih mogao biti gizdav, na to, da kažem, kako sam spametan, ili da još i  ponizavam druge, jer se držim za spametnijega od njih.

Ovu rič, poniznost si moramo jako k srcu zet, jer med gizdavimi ljudi nima mira i nigdor se med gizdavimi ljudi dobro ne ćuti. Moja rič mora biti prva i poslidnja, ča je to za držanje.

Nigdor tako ne vkanjuje samoga sebe tako kako gizdav človik, jer misli o sebi da je gdo, a nije.

Jezuš nam poruča: Učite se od mene, jer sam skroman i ponizan u srcu. Svi veliki ljudi su ponizni, a mali gizdavi.

Zapamtimo si: Oholija je droga za dušu. Gizdost nas odaljuje i od Boga i od človika. Gizdav človik nima prijatelja.

Ča je rekla Marija o sebi „Evo ja sam službenica Gospodinova“ i „jer se je ogledao Svevišnji na neznatnu službenicu svoju“. Ona, ka je najznatnije Božje stvorenje, drži sebe za neznatu. A Jezuš Sin Božji si je zibrao najposlidnije mjesto, križ i tako prošao omrazeno iz ovoga svita. Ponizio se je pred ovim svitom Sin Božji, da to skoro nije za vjerovati, umre na križu med razbojniki.

To je i naša dužnost, da se prignemo, spustimo, snizimo do zadnjega človika, do najvećega grišnika. Identificirati se s njimi, kot se je sam Bog, Sin Božji identificirao s nami.

Jezuš je na križu glavu spustio, da i mi svoju glavu spustimo i velimo: „Gospodine, smiluj se meni grišniku.“

Jezuš se je spustio med nas iz Božjega trona do groba, ki ali nije bio njegov.

Poniznost je u tom, da podnosimo prez mrmljanja udarce, ponizavanje. Da se ne osvetimo nikomu zato, jer nas je krivo. Poniznost je u tom da oprostimo svi, svakomu sve i najveću krivicu, ku nam je neprijatelj učinio. Poniznost je, da spoznamo, da priznamo, da prez Boga ne moremo ništa učiniti. Poniznost je, da velimo i u svi nevolja: „Oče, neka bude volja tvoja.“ Poniznost je, da i svojemu najvećemu neprijatelju porinemo našu desnicu kao znak oprošćenja, pomirenja.

Poniznost je sol svetosti, jer poniznost nam osigura mir i onda, kad nas ljudi hvalu, da se zgizdimo.

Ali imamo pravo, da se branimo, kad nas krivo, kako se je i Jezuš branio pred Pilatom i farizejuši. Stane se, kad se človik brani, da osvidoči svoje neprijatelje, da nimaju pravo i tako je i svojim neprijateljem i najbolje dobro učinio. Stane se, da ti, ki su človika napadali, kad spoznaju svoju krivicu, da su človika krivo napadali, da oni prosu za oprošćenje, i nastane mir i pomirenje med napadači i napadnutom. Dužnost nam je, da opomenemo svoje neprijatelje, da nas krivo.

Blažen je človik ki je ponizan u srcu. Rekao je jedan svetac: „Nima gizdavoga človika u nebu, ali nima ni poniznoga človika u paklu.“

Poniznost i ljubav idu zajedno, ruka u ruki, prijatelji su si, nima jednoga bez drugoga. Ta Bog, ki se je ponizio do najvećega grišnika, kako se ne bi morali mi prignuti do svakoga človika, jer mi svi smo grišniki i nimamo pravo, da ikoga odsudimo, nego svakomu sve oprostimo.