Zač u Hrvatski novina pišemo o Petru Handkeu i o Nobelovoj nagradi za literaturu? Nimamo važnijih temov, opće kad nimamo dovoljno sredstav, da sve to objavljujemo ča bi bilo potribno i ča bi se dostajalo za tajedne novine ke po svojoj nakani imaju i karaktera dnevnih novin? Zač i mi pišemo o Handkeu, kad ionako svi pišu za njega — ga napadaju i ga branu, kukavički držu ekvidistancu, pljuvaju na njega i ga hvalu, i mu predbacivaju da je zmazani lipotan ili ga uzvišavaju kao nedostiženoga umjetnika riči… ?
Odgovor je čisto jasan: Jer se i na našem jeziku mora pisati i čitat o ovakovi tema! Ako se na hrvatskom diskutira, a to dijelom i jako angažirano i vruće, onda o tom moramo i pisati. Kako u to uopće sumljati?
Handke, sada i dobitnik Nobelove nagrade za literaturu ima i nam nešto reći, morebit još i već nego običnim štiteljem književnosti na nimškom jeziku. Sin je slovenske majke u južnoj Koruškoj. Ča su onde Slovenci pretrpili za vrime fašizma je poznato. I to, da su je mučili, potlačili i iselili. I to da su mnogi od njih za vrime fašizma, za Drugoga svitskoga boja išli med partizane, da su u Titu vidili spasitelja i da su tim i srpske partizane vidili kao svoje saveznike. Odonda potiče dobrim dijelom ta predrasuda: svi partizani su Srbi i dobri ÷ svi Hrvati su ustaši a tim čemerni i zli. To črno-bijelo razmišljanje moremo i dandanas još najti u mnogi neškolovani, neprosvitljeni krugi u Austriji, a to ide još daleko do visokih i uticajnih krugov. Samo usput: prvi partizani su bili Dalmatinci. A oni su bili i partizani i domobrani, jer su se borili protiv najprvo nimške pak i talijanske okupacije a čuda kasnije i protiv srpske, Jna-ove.
Ča to ima s Handkeom i ča to ima s nami? Handke je dite pobojnoga razdoblja a fašistički zločini su mu se diboko urizali u pamet. Ča je on učinio sa slovensku literaturu u Koruškoj je od neprocjenjive vridnosti. I uz njegove prijevode i uz njegovo zagovaranje su slovenski književniki iz južne Koruške postali velikani literature, i austrijske, a uz ostalo i Handkeu se ima zahvaliti da su slovenske izdavačke kuće u Koruškoj postale poznate daleko prik zemaljske još i državne granice, npr. Drava ili Wieser. Moguće da bi i mi gradišćanski Hrvati uz takov kalibar kakov je Handke razvili jaču svoju književnost. Svakako zato triba čestitati Slovencem. I zato — posebno iz našega, i manjinskoga gledišća — je zaslužio Nobelovu nagradu. Toliko koliko su Slovenci spomenuti i zahvaljujući njemu drugačije nigdar ne bi imali.
No, da je zmazan, prokšiv i tankoćudan je poznato sada i svojim zdivanjem na novinare u vezi npr. sa Srebrenicom. Da bi imao muda, priznao bi da se je varao, pogrišio i oprostilo bi mu se!