Nigdor nije slobodan  skušavanj. I sām Sin Božji je bio iskušavan od zaloga. Marija i Jožef su imali velika skušavanja. Križ i skušavanje ni nas nećedu obajti, jer mi nismo svetiji od njih, nego grišni.
Kad je Winston Churchil u Dolnjem domu 13. 5. 1940. ljeta po prvi put nastupio pred vladom, ništa drugo im nije obećao nego pot, trud, suzu i križ. Ove riči bile su izgovorene početkom II. svitskoga boja, a ča bi mogao dobroga obećati svojim, kad na sve kraje padaju bombe i curi krv.

Svaki človik ima križa, nevolje, muke, skušavanjev. Zemlja nije nebo, a človik nije andjeo. Moru ekonomisti, političari svega dobroga obećati, ali križa iz svita ne moru odstraniti. Sa suzom u oku smo se rodili i sa suzom u oku ćemo umriti.

 

Danas je velik križ i u obitelji. Žena mužu, muž ženi postali su neveselje i neradost, i jedan na livo, drugi na desno. Ostavu jedan drugoga, ali križa se ne moru ostaviti. On će je sprohadjati, dokle živu.
Nekim je postao i Bog križ. Opsuju ga, provociraju, da je spasi od svega zloga, i kad je ne spasi od svega toga, opsuju ga i daju zbogom Bogu. Velu, kako će mi Bog pomoć, kad si još i sam sebi nije znao pomoći, završio je na križu, nemoćno jaukajuć i tužio se je: O Bože moj, Bože moj, zač si me zaostavio! I kad Bog još i Jezušu na križu nije pomogao, kako će meni?

 

Poglejmo nek, na kakovu kušnju je Bog stavio Mariju i Jožefa. Marija noseća, a Jožef za to ništa ne zna. Marija se muči, ča bi mu rekla, bi joj vjerovao Jožef, da je od Duha Svetoga prijela? Marija trpi i čeka Božju intervenciju, ka nije pak izostala.
Malo kasnije se je Dite narodilo. Još mu se ni zapravo nisu mogi jako veseliti, jur zbog ovoga Diteta je čekao big u Egipat. U njevo veselje se je odmah uvukla žukoća, i počela je njeva Kalvarija, Marijina ča do smrti.

 

Križ nigdor iz svita otkloniti ne more. Samo je pitanje, kako ta križ prihvatiti, nositi. Svaki ima svoju kalvariju i teških situacijov, iz kih ne vidi izlaza. Ćemo Boga upsovati, kako je to zgora napomenuto i će nam biti onda križ laglji. Nikako ne!
Andjeo veli Jožefu u sanji: „Ne boj se Jožef.“ To veli nam svim, kad nas križ gnjavi do zemlje, i mislimo, da se već niti izravnati ne moremo. Mi znamo da je Bog dobar, sama dobrota, ljubav, milosrdje. On nam neće nikad dati tako ča, ča podnosit ne moremo. Križ koga nam Bog šalje, nam je ne na propast, ili da nas Bog muči, nego na spasenje. Koliko je ljudi, ki su od srca zahvalni Bogu za križ, jer pod križem su našli sami sebe, tako i Boga.
A gdo bi htio pobignuti pred križem, nastane mu duplo težak, jer pred križem se ne dā pobignuti.
Na koncu ovoga razmatranja, najbolje, ako se pozivamo na naše stare. Bilo im je teško, nevolje, križa dosta, a i skušavanja ni nje nisu obašla i još su znali reći: Bože, neka bude volja tvoja. Hvala Bogu. U ovi dvi rečenica se krije sva mudrost. Nisu se učili teologiju, ali živili su ju. Nisu teologiju studirali, ali studirali su Boga i položili doktorat života.

 

Ne hrbat obrnut Bogu, kad nas križ doseže, nego još se jače k njemu obrnuti. To je rješenje, Bog je riješenje našega križa. Blažen on, ki sve svoje ufanje stavi u Boga, jer se neće razočarati. Ako ne človik, ali Bog će nam pomoć nositi križ, kako je i njemu, Ježušu Simon pomogao križ nositi.
A križ nam ne služi za propast, nego za spas. I blažen je, ki ovo spozna. Svim našim pokojnim smo križ darovali po smrti na cimitoru. I ti križi neka budu znak, da su i oni po smrti u nebo bili zeti, ali bez križa. To je plaća svim onim, ki su u Božju volju podano svoj križ nosili.

Kategorije