Petar Tyran

Evo, pred nami stoju opet izbori, oni za državnoga predsjednika Austrije (ženska kandidatica je jur is­pala u prvom kolu) nedilju, 4. decembra. Iako, naravno, još ništ nije odlučeno, puno toga pokazuje na to da se i u Austriji puno toga kreće pre­ma desnici, pred svim i do­b­ri dijeli navodne livice, ka je u povijesti, pred svim i u au­s­trijskoj prošlosti uvijek bila jako sk­lona i desnici — ako je išlo na gusto, ako su časi bili teški i čemerni i kada je narod vikao za jakom rukom.

No, značilo bi nositi vodu u Vulku, ili sove u Atenu, ili soliti pamet ionako pametnim ljudem, ako im to negdo opet jednoč predoči i je busne s nosom na tu činjenicu i povi­jesnu činjenicu, da u teški ča­si uvijek prevagne desnica, a se tim krene prema nacionalizmu. Srpski Tomislav Niko­lić je nacionalist — na svaki na­čin je to nekad bio. Miloš Zeman u Češkoj je koč bio socijalist, danas mu ide na ži­­v­ce pred svim „Political Cor­rectness“, Ugarski Viktor O­r­bán je poznat zač stoji i kakovu politiku zastupa. A da si je Strache pozvao krajnju židovsku desnicu iz Izraela i se s njom pobratimio, nije ni­kakovo ču­do s pogledom na politički svitonazor. Sve to ide skupa — ča isto znamo iz povijesti i prošlosti. 

Austrijski Norbert Hofer je izjavio, da ako on bude savez­ni predsjednik, izgraditi će protutežu (Gegengewicht) v­e­likim u Europskoj Uniji. Jer  „ipak smo bili skupa u jednoj Monarhiji“ (za Srbiju to odgovara samo dijelom). Kem­i­ja med njimi načelno očigled­no štima. Hofer je nedavo p­o­ho­dio Nikolića u Beogradu, Ze­mana je strefio u Pragu a Orbána u kupelju.

Ako pogledamo prik veli­ke vode, u Sjedinjene Američke Države onde Donald Trump bojsek puše u isti rog — a A­merikanci barem većinom že­lju imati jakoga predsjednika, odlučnoga i nepopustljivoga prema navodnim čirjakom moderne civilizacije, meda ke ubrajaju i gay i strance i izbiglice i (ilegalne) migrante. U tom si je slo­žan s ruskim Putinom. U Fra­nc­u­skoj kraj­nje desničarska Marine le Pen stoji pred vrati a u Nimškoj, (pred svim u bivšoj komunis­ti­čkoj istočnoj Nim­škoj) Frauke Petry i krajna desnica sna­­žno i agresivno kucaju na politi­čka vrata u Berlinu.

A ča je velika poanta u ovoj prijelaznoj dobi — uza to da je Fpö (prem zloglasnih Be­neš-dekretov protiv Sudetskih Nimcev i nuklearke Temelín) najednoč jako prijateljski na­strojen prema Češkoj i čega se u Austriji još dobro spo­m­i­njamo, naime da Waldhei­ma skoro već nijedna država nije pozvala? To se kod save­z­n­o­ga predsjednika Noberta Ho­fera već ne bi tribali boja­ti: Sad, Ruska, znamda vrije­da i Francuska ćedu mu biti otvorena, Srbija, Češka i M­a­dja­­rska… ionako.

Van der Bellen se barem smi ufati na srdačan prijem kod budućega nimškoga pre­d­sjednika F.-W. Steinmeiera.

Kategorije