Ne vidu i još vjeruju. To smo mi, dragi štitelji. Mi nismo vidili Goristaloga i još vjerujemo da se je goristao, tako i u svoje goristanje. Bezbroj je ljudi, ki su se goristali iz nevjere griha i sad su blaženi. Jezuš rekao je: Blaženi su oni, ki nisu vidili i još vjeruju!
Koliko je ljudi, ki su iz nevjere postali vjerniki, med njimi i ruski veliki pisac Dostojevskij. U ropstvu je napisao ove rede: „Do današnjega dana sam človik dvojbe i nevjere. Veliku muku mi uzrokuje borba za vjeru, žaja za vjerom. I čim već argumentov donašam protiv vjere, tim jače žajam za njom.“ Nima drugoga, komu bi vjerovati mogli izvan Kristuša, piše pak dalje. Ov pisac je reprezentant današnjega človika, ki je pun dvojbe, nevjere, ali i borbe, iskanja istine, pravice, iskanja Boga.

U Evandjelu stoji pred nami takozvani „nevjerni Tomaš“. Rekao je kad su mu drugi povidali, da su vidili Gospodina: „Ako ne vidim na ruka njegovi zlamenje čavlov i ne vržem prsta svojega u mjesto čavlov, i ne vržem ruke svoje u prsi njegove, neću vjerovati!“ Ali kad mu Jezuš ponudi, da poseže u rane njegove, nek to veli: „Gospodine moj i Bog moj!“ I nije položio prste u rane njegove.
Ne Božić, nego Vazam je „dan najvećega veselja“. Goristanje je najveće veselje, ne rodjenje. Kakova radost med apoštoli, sve je na noga i idu glasu Goristaloga bez straha. I kako se ne bi veselili, jer nima moći nad nami ni nevolje, ni smrti, ni neprijatelj, progonitelj, jer Bog je s nami. Veselimo se svemu, nebu, zemlji, pticam, živinam, cvijeću, ali najprvo i iznad svega ljudem, jedan drugomu, jer smo po milosti Božjoj svi skupa jedna jedina obitelj, a Bog nam je Otac.
Velu, človik je takov, s kakovimi je prijatelji. Mi obajamo grišnike, a Jezuš se prijatelji s njimi. Ako bi to bila istina, ča je rečeno, onda bi bio Jezuš najveći grišnik, ki je iskao grišnike, iskao je, ča je zgubljeno.
Kolike majke išću svoje sine na bojnom polju. Jedna hrvatska majka o koj jedan hrvatski pisac piše ovako:„Na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga.“ Bog tako traži, išće grišnike od groba do groba, spašava je i Bog se veseli, kad velike grišnike smjesti u svojem kraljevstvu. Ubogi, grišniki, veselite se, sām Bog je naš najveći prijatelj. Vjerujte i vi u njegove rane i recite: O Bog moj i sve moje! Koliki i koliki od onda nosu Jezuševe rane na ruka, tijelu. To su sve Jezuševe rane, ke su ljudi, mučeniki, zbog Jezuša zadobili. Uz Jezuševe rane se rane i ovih svecev krisu, svitu u nebu.
Jezuš dao je ranjenu ruku Tomašu. Koliko je ranjenih ljudi na svitu, ne nek na ruki, nego i na srcu, i nima nikoga, ki bi im ruku dao. Srca bol zna biti ča čuda teža, nego bol tijela, ruke. Koliko je ljudi na svitu, ki su klonuli, kao emauski učeniki, jer su mislili, da su Jezuša na vijek zgubili.
Ispružiti ruke prema svakomu, prema nevoljnim, gladnim, grišnikom, nevjernim. Koliko je ljudi na svitu, kim bi morao Jezuš ponovno reći: „Otvorite se!“ kako je to rekao slipcu. Slipci otvorite svoje oči, da vidite sve ljude oko sebe. Imati oko za svakoga, takovo oko, ko ovako pjeva hrvatska pjesma: „Tvoje oko, kao morje diboko.“ Da, diboko pogledati jedan drugomu u oko. Oko, ko u drugom ufanje zbudja. Oko je triba, oko srca, da vidimo ran.     p