Ovom prigodom obratit će­mo se jedino na djelovanje Jurja II. Draškovića u Šo­pronu ča se vezuje uz grad Šopron i vjerski život gradj­a­nov. U Ugarskoj su naredbe Tridentskoga sabora sprove­dene svega i trim biškupskim crikvenim županijam s loka­l­nim karakterom: Juraj Dr­a­šković, jedan od aktivnih sudionikov sabora — iako iz već aspektov bio je predstavnik opozicijskih gledišćev — po završetku šestnaestljetoga savjetovanja, u svojoj Jurskoj biškupskoj dijecezi 1579. obznanio je odredbe done­s­e­nih na Tridentskom saboru. U ostali biškupski dijeceza na njevo svečano proglašava­nje nikada čak i nije stigao red. Isto tako, kao ni temelj­ni skūp normi Werbőczyjev­o­ga Tripartituma (Hármaskönyv) ki je odredio život ra­ne nove dobe Ugarske, sh­o­dno tim i odredbe Tridentskoga sabora primjenjene su u praksi, tako da ustvari one još i nisu proglašene.

Jurski biškup Juraj II. Drašković i Šopron

Vrativši se na ugarske prostore valja istaći, kako je Juraj II. Drašković dijecezni bi­škup u Juri odredio upeljanje i upotribljavanje novoga kalendara pape Grgura XIII. Po du­goj raspravi (1582.-1587.) ugar­ski staleži su zbog kraljevoga ugleda 1587. prihvatili novi ka­lendar, ali su reformatori još i 1591. na sinodi protestirali pro­tiv njegovoga upeljanja i upo­tribljavanja. Beythe i Dragonić 1587. u svoji dopisi još i navo­du, kako svoja pisma datiraju prema staromu kalendaru (ju­xia vetus calendarii…). 
Pitanje upeljanja novoga ka­lendara takaj je imalo odredje­ne implikacije u odnosi katoli­čanov i protestantov u Šopronu.

Biškup Juraj II. Drašković 

Stvar prihvata novoga kalendara imalo je pogubne posljedice za šopronske prote­stante, — ističu ugarski protes­tantski autori — naime kada je jurski biškup Juraj II. Draško­vić imenovan kardinalnom u Kalači (Kalocsa), on je kao kr­aljev namjesnik, izdao nare­d­bu prema koj je od 4. oktobra 1582. svagdir, prema novom kalendaru tribalo početi računati vrime, ča je u potpunosti i sprovedeno. 

Posebna zanimljivost ovo­ga novoga kalendara, va­žećega za 1584. ljeto, poznato­ga kao Grgura XIII. pape, bila bi da su protestanti diljem Eu­rope protestirali protiv njegove primjene. Tako, kada je biškup Drašković 21. septmbra 1583. naredio upeljanje kalendara, njegovo je pismo istaknuto na vrati Crikve Sv. Mihaela u Šopronu, gradsko stanovničtvo se je odbojno odnosilo prema njemu, unatoč izričitoj naredbi da se Božić proslavi, ali se je i nadalje slavio prema starom kalendaru. Iz nastale prepirke i sukoba, rezultatom se more smatrati kraljevska naredba pr­ema koj je grad Šopron pod silom tribao prihvatiti novi ka­lendar, kao i to da se odrstranu iz grada evangelički pastori i učitelji. 

Uoriginalnom »Stadtbuch«-u Arhivu Šoprona ova je naredba izdata junija 1584. tr je na ov način sačuvana: „Den 24 nach dem allten Calender ist der Neue Callend[arius] auff Ernstlichen Iro K[önig]I[ichen] M[ajestäts] Bevelch angenommen worden.“ Nad revnosnom protestantskom tiskaru, Ivan Manliusu, — izdao je oko 120 naslovov protestanskih knjig u Ugarskoj i u Hrvatskoj (Međi­murje i Varaždin) na ugarskom, hrvatskom, latinskom i nim­škom jeziku, dakako i pored svojih ranijih izdanj u Ljublja­ni, odakle je protiran — ipak je nadvladao poslovni interes tr je u tom svojem kalendaru oti­snuo oba računanja vrimena.  

Jurski biškup Drašković sukobio se je s Gradskim vijećem Šoprona, čiji su člani 1579. skupa s gradskimi duhovniki pozvani na sinodu u Sambotel (Szombathely). Na savjet Franje Nádasdyja i Boltižara Batthyányja odbili su p­o­ziv, i nisu se odazvali, iako je biškup šopronskom Gradskom vijeću i u već navratov uputio poziv, uostalom i u Beč. Refo­r­matski pastori grada Šoprona u svoji prodika su oštro nastu­pali protiv upeljanja novoga k­­a­lendara. Kraljevski namjesnik, biškup Drašković je 1582. čet­voricu duhovnikov zbog toga dao protirati iz grada, med nji­mi i Gašpara Dragonića. Šopron tada šalje izaslanstvo u Beč sa ciljem povratka svojih duhovnikov u grad, ali ih je Ernest nadvojvoda, veliki mecena isusovcev, dao uhapsiti, a sve dokle ih nije pustio iz za­tvora dokle se nisu zakleli da ćedu, kako oni, tako i grad biti poslušan rimokatoličanskomu svećenstvu. Evangelički prodi­kači učitelji bili su odstranjeni iz samoga grada i obližnjih na­selj. Gradsko peljačtvo Šopro­na obećalo je, da bez dozvole katoličanskoga biškupa neće u grad pozivati nikakove duhovnike. Kao ishod ove stroge na­redbe bila je uredba kralja Ru­dolfa 1594. i 1595. dostavivši je Gradskomu vijeću u koj na­laže da ne smu u grad pozvati evangeličke pastore.
Biškup Juraj II. Drašković našao se je na zavidnoj poziciji, naime ugarski velikaši (Nádasdy, Pálfyy, Batthányi i drugi) stalno su mu parirali, uživajući potporu i naklonjenost kralja Maksimilijana. 

Hrvatska knjiga u Šopronu

U širenju i jačanju protes­tantizma med Hrvati do­prinesle su i tiskane knjige na materinskom (ugarskom i hrvatskom) jeziku za vjernike u Šopronu. Valja istaći kako Šopronska evangelička knjižnica (Evangélikus Gyülekezet köny­v­tára) raspolaže s knjigami hrvatskoga jezika iz Konzulovoga tiska: 1) Katehismus, lat., Tubinga 1564.; 2) Govorenje vele prudno, glagoljica, Tubinga 1564.; 3) Spovid, glagoljica, Tubinga 1564.; 4) Bramba, glagoljica, Tubinga 1564.; 5) Prvi del Novoga teštamenta, Tubinga 1563.; 6) Drugi del Novoga teštamenta, Tubinga 1563.; 7) La confesione, talijan­ski, Tubinga 1562.; 8) La defensa, talijanski, Tubinga 1563.; Dodatno još djelo: 9) Juraj Dalmatin, Passion, Ljubljana 1576.; 10) Ta celi katehismus, Witenberg 1584.; 11) Juraj Dalmatin, Ta kratki witember­ški katekismus, Wittenberg 1585.; veći broj Vlašićevih knjig i jednu Marulićevu.  

Ove protestantske knjige bile su nabavljene naj­vj­e­rojatnije za protestantske duhovnike i vjernike svrhom da upoznaju najnovija učenja pro­testantske Crikve i da se učvrstu u novoj vjeri. Pouzdani od­govor medjutim se ne more da­ti. Ne zna se da li se je služio s njimi i Gašpar Dragonić, od­nosno, jesu li one bile u njeg­o­vom vlasničtvu. Ne isključujemo mogućnost da su ove knjige vodenim putem Dunaja pristi­gle iz nimškoga Tübingena, za vrime djelovanja Dragonića, i u grad Šopron. Mjesna evangelička knjižnica vjerojatno je nadopunjena i po Dragonićeve službe i kasnijimi izdanji iz Hrvatske. Značilo bi to da je Šopron imao veze (trgovačke, vjerske, kulturne) kako s prote­stantskim nimškim sjeverom, tako i katoličanskim hrvatskim jugom. Hrvatska protestanska zajednica tribala je biti prema tomu otvorenoga tipa i željna dostignuća svoje pismene i d­u­h­ovne kulture na materinskom, hrvatskom jeziku, barem u da­tom vrimenskom razdoblju, sve dokle nije asimilirana. Postaje takaj razvidno da je i po Dragonića u Šopronu tribalo biti evangeličkih pastorov hrvat­skoga porijekla jer je hrvatska knjiga i nadalje stizala u grad.

(nastavlja se/Ðuro Franković)