Zagrepčani su umjesto „Radetzky-marša“, prvo izveli (takaj od istoga Straußa) — „Jelačić-marš“(!). Potom kad se je osobno uvjerila u kvalitetu zagrebačkoga orkestra… pozvala ih je čelnica salcbur­škoga kulturnoga saveza Eli­sabeth Fuchs. 100 metrov široka pozornica. Publika na noga“ (B. Pofuk). Pa još i Suppè…

Povodom 200. obljetnice priključenja bivše Nadbi­škupske Kneževine (Fürst­er­zbistum) Solnogradske Austriji (1. V. 1816.), prikazan je u pauzi onoga drugoga bečkoga i svitskog Novoljetnoga koncerta odgovarajući film o Solnogradu. A dotle je Zagrebačka Filharmonija svirala za ta grad — i zemlju — sve­čar/e (jubilarce). Bilo je to u festivalskoj kući Großes Fest­spielhaus, kao „prvi od tri n­o­voljetni koncert ča ih (ov­de) svako ljeto organizira Salc­bur­ški kulturni savez (Salzb. Kulturvereinigung). Poziv je uslije­dio — kao zgora — (uz to) će novi zagrebački šef-dirigent postati salcburški kolega (gospodje Fuchs) David Danzmayr. Publika je bila razbudjena i razgaljena jur od prvog takta uvertire operete „Die schöne Galathée“ Franza von Suppèa…“ Za sljedećimi „ozbiljnijimi“ kompozicijami uslijedili su „na početku ov­o­ga ljeta optimistični toni „Eine Vision. Meine Jugendheit“ (Sup­pè)“. „Clou“ je bio „Danse Dia­bolique“ Josefa Hellmesbergera ml.

Za tim pak Johann Strauß ml. Ali po (ovom) maestro Danzmayr se je okrenuo pub­liki i najavio: ‚A sada nešto hrvatsko‘. Bio je to brzi plesni st­avak iz »Istarske Suite« Nat­ka Devčića.

Publika na noga

Apo najpoznatijem valceru na svitu („Lipi plavi Du­naj“), maestro Danzmayr je, osim za čestitku iskoristio (i za ovo): „Sada sigurno očekujete »Radetzky-marš«, ali, ja sam jedini Austrijanac na pozornici, a Strauß je napisao koračnicu i za jednoga Hrvata i zato ćemo sada najprije od­svirati Jelačićev marš“. Slijedio je i Radetzky, a publika je na kraju bila na noga… Zajedno sa zagrebačkim gradona­čel­nikom Milanom Bandićem“ (isti/o).            

(Josip Seršić)