Finis coronat opus (Ovidije, Heroide, 2, 85) tj. konac djelo krasi.
Lipo je kad imaš nimški-govorećega predavača ki te, na zahtjev voditelja razgovora (P. Tyran) — kad se je predstavlja — more pozdraviti cijelom tiradom hrvatskih rečenic. Tako je naime, bilo s Arnoldom Suppanom, ki ex professo mora znati dobro čitati literaturu i arhivalije na južnoslavenski (i neki drugi) jeziki. Ov završni »Razgovor u Centru« (ser. „1914. i Hrvati“) bio je onakov kako stoji u podnaslovu.
BEČ — Prilikom ovoga razgovora bilo je govora i o Suppanovi tekući djeli (ki su u tisku) o I. svitskom boju, naglasimo njegov referat na Simpoziju u Hrvatskoj akademskoj zajednici „Ursachen für den Beginn des Ersten Weltkrieges“. I sada je autor govorio o Sarajevskom atentatu, o procesu ki mu je slijedio, o pripravi za boj i o austrijskom ultimatumu Srbiji (ki da je morao dopeljati do boja?) — o kom smo iz publike raspravljali s predavačem, o ulogi cara Franja Josipa I. ki je spadao u „bojnu partiju“ … I da se ponovimo:
„Zanimljiv je bio i razvitak paralelizma dnevne (svitske) politike i spomena na I. svitski boj, jer se je najprije govorilo da se tako ča već ne more ponoviti — sve do izbijanja ukrajinske krize.“ I onda čim su (mali) zeleni ljudi bez oznakov na uniforma zauzeli Krim i predali ga maćuški (Mütterchen) Rosiji — počelo se je špekulirati sa povijesnimi usporedbami onoga ča je bilo prije i ča je sada po 100 ljet 1914. (— 2014.), pak o ulogi Rusije u izazivanju I. svitskoga boja, s tim da je predavač odmah spontano prešao i na prognoziranje razvitka politike u vezi s Rusijom. Čudno je to kada se historičari pretvaraju u futurologe, ali se to od njih i očekuje(!?) tr im se često postavljaju odgovarajuća pitanja, ča nije izostalo niti ov put. No suvrimena povijest i suvrimena politika nisu jako udaljene jedna od druge, pak ljude iz ovoga metijea povrimeno nalazimo u tzv. think-tanki i slični savjetničtvi za političare.
O austrougarskoj početnoj vojnoj ofenzivi u Srbiji, govorio je Arnold Suppan u okviru brojnih strateško-taktičkih griškov c. kr. Generalštaba, kao kada je npr. teška artiljerija s mukom vučena po srbijanski brigi da bi na kraju nje efekti na takovom terenu bili slabi…
Čim se došlo do poglavlja o sudjelovanju Hrvatov u I. svitskom boju, došao je red i na Josipa Broza (kasnijega Tita) ki je na Istočnoj fronti zaslužio Srebrnu medalju za hrabrost ka mu nije mogla biti uručena, jer je u medjuvrimenu pao u rusko zarobljeničtvo. Pak kako mu ju je naknadno uručio austrijski savezni predsjednik Franz Jonas prilikom Titovoga pohoda Beču 1967. lj.
U Jugoslaviji je ta vist o medalji bila zatajena; bio je to ustvari tabu, i knjige (npr. C. G. Ströhma) u ki se je to spominjalo bile su „neprijateljska literatura“ — pak je i pisac ovih retkov zbog toga bio izložen prijetnjam, nagražanjam. Ali to je d(r)uga priča.
(nastavlja se/Josip Seršić)