U jezičnu memoriju se s vrimenom ugravira špecifično znanje o društvu i sredini, u koj živi človik i u koj on hasnuje jezik. Znanje je akumulirano u riči. Kad človik hasnuje riči, on istovrimeno predjeluje, strukturira i konzervira znanje. Tako si človik stvara svoj karakterističan pogled na svit. Sliku o svitu človik steče u svojoj ekolingvističkoj sredini (prisp. Grenoble 2011, Schiffman 2009/2006).
Ekolingvistička sredina Gradišćanskih Hrvatov je Austrija, i ne Hrvatska, odakle su se odselili preoci današnjih Hrvatov. Zato država Austrija jezičnu politiku mora prilagoditi jezičnoj kulturi govornikov. Kodifikacija jezika mora biti u skladu s jezičnimi konvencijami manjine, drugačije se jezik ne more zakoreniti u narodu.
Kako se mora postupati pri revitalizaciji jezika?
Potribno je izdjelati plan, kako oživiti gradišćanskohrvatski jezik. Prvo se mora odrediti, kako jako je ugrožen jezik i zbog čega. U ta pothvat se moraju uključiti oni nositelji kulture, ki odobravaju obdržanje onoga jezika kot ga govori manjina u Austriji. Činjenica je, da su Gradišćanski Hrvati raštrkani po različni teritoriji i da ne živu samo u Austriji. Isto kotno Austrija ima i Slovačka i Ugarska dužnost, da se skrbi za svoje manjine. Gradišćanski Hrvati u Austriji nimaju mogućnosti reformirati i kodificirati jezik Gradišćanskih Hrvatov, ki živu u drugi zemlja. Drugačija su nacionalna obilježja, kulture i jezična prava.
Jezik u agoniji nije atraktivan
Potribno je i to, da se usvitla mutan imidž jezika, da se aktivira hasnovanje jezika i da se poboljšaju jezične resurse. Jezik, ki je u dobroj formi, ki je fit, je popularan. Njega se kanu ljudi učiti. Nijedan se ne kani učiti jezik, ki umira.
Kako more jezik ozdraviti?
Očuvati jezik i revitalizirati jezik nije isto. Očuvati jezik znači, poduzeti sve, da si jezik more pridržati postojeći status. Revitalizirati jezik znači, izgradjivati jezik, započeti jezičnim djelom. Jezik se mora revitalizirati onda, kad je oslabio tako kot je oslabio gradišćanskohrvatski jezik i kad se sam od sebe ne more zibrati. Za to nije dost igrati tamburicu i jačiti hrvatske narodne jačke. Pripadnikom manjine se mora omogućiti hasnovanje svojega jezika. Moraju se stvarati impulsi, da se jezik more tradirati budućim generacijam. Gradišćanskohrvatskomu jeziku je potribna opširna revitalizacija. To znači, da mora očvrsnuti, nastati fit za hasnovanje. Ako se govornikom manjine dopušća hasnovanje jezika samo u privatnoj sferi, onda jezična prava nisu ispunjena. Zakon moremo gledati ostvaren stoprv u hipcu, kad ljudi, osebito dica, počnu hasnovati gradišćanskohrvatski jezik u javnosti. Za to nije dost dati jeziku status službenoga jezika. Jezik živi, kad se hasnuje. Kade? Od dičjih jaslic do sveučilišća, od prodavaonic do suda.
Zbog jezika diskriminiran človik se u javnosti ne pomina svoj jezik, ar ga mrzi, a zato ga napušća. Umjesto toga preuzima jezik onih, ki ga diskriminiraju, da bi nastao jedan od njih, ki uživaju ugled.
Agnjica Csenar-Schuster