Projdući put smo objasnili language shift. Ov put ćemo opisati proces, kako govorniki napušćaju jezik i preuzimaju ja­čega i u gospodarskom pogledu rentabilnijega. U istoj mjeri u koj napr­e­duje language shift, umi­ra jezični sis­tem. Teško je ili skoro nemoguće u komunikaciji hasnovati zapuš­ćan, umirajući jezik.

Language shift se odvija po istom mus­tru, svejedno je li govorimo o gra­diš­ćansko­hr­­vat­skom, ladinskom ili kečuan­skom ma­njinskom jeziku:

Prvo jezik skrsne iz javnosti, ako je u javnosti ikada bio proširen

U privatni krugi se još hasnuje. Gradišćanskohrvatski jezik pred svojim oficijaliziranjem nije bio proširen u javnosti, a nije ni po svojem oficijalizira­nju dospio pojaviti se u javnosti. Ipak su se ga prlje ljudi još pominali na cesti, na placi, u krčma, u crikvi. Po dugom i mukotrpnom angažmanu neutrudljivih aktivistov je gradiš­ćanskohrvatski jezik konačno proglašen službenim jezikom kot je predvidjeno u članu 7. Ali je ostalo pri teoriji i zato je opravdano pitanje, je li ta ko­rak nije znamda uslijedio prekasno. Sociolingvisti jako uz­držljivo ocjenjuju takove jezičnopolitičke akcije. Suzanne Romaine (prisp.: 2002: 17) od sveučilišća u Oxfordu veli, da odvisi od pravoga hipca i od eficijentne politike, je li se ne­ki manjinski jezik more regenerirati ili ne. Mnogokrat je sve bilo zaman, ar je bilo sve prekasno i premalo. Istotako tvrdi i Joshua Fishman, jedan od najuglednijih sociolingvis­tov svita, da su mnogi manjin­ski jeziki jur tako fragilni i nemoćni da još i dobronamjerno planiranje more imati negativne posljedice, pokidob da govorniki kumaj znaju pisati i čitati u svojem jeziku, zato se ne interesiraju za jezični napredak: „Indeed, many languages today are so fragile and weakened that even ’friendly language planning’ can topple them by implying that even the diminishing band of native speakers do not really know how to read, write or speak their own mother tongue correctly or effectively“ (Fishman 2009/2006: 318).

To naravno valja i za gradiš­ćanskohrvatsku manjinsku situaciju. Različne gradišćan­skohrvatske publikacije dokumentiraju moribunditet i zanemarenost gradiš­ćansko­hr­vatskoga jezičnoga sistema.

Pak se jezik ne hasnuje ni u privatnoj sferi

Čim jezik skrsne iz privatne sfere, ne dura već dugo dokle on kompletno zanimi. Čim je zanimio, se zlaka već ne more oživiti. Matthias Brenzinger (prisp.: 2008/1997: 274) veli, da su za language shift odgovorni dva dijametralno različni jeziki: jedan, ki dru­goga nadomješćuje i jezik, ki je nado­mješ­ćen.
U gradišćan­skohr­vatski okolnosti su u ta proces in­volvira­ni nimški i gradiš­ćan­skohr­vat­ski je­zik. U literaturi je još i govora o dominantnom i prestižnom je­ziku, ki u­bija ma­nji­n­ski jezik i je zato raskričan kot killer language. Iako blaže formuliramo, gra­di­š­­ćan­sko­hrvatski je­­zik je tako ugro­žen, da će iz­umriti.

Je li je moguće preobrnuti language shift s pravimi jezičnopolitičkimi mje­rami, ćemo tematizirati drugi put. 

(Agnjica Csenar-Schuster)