Govoreći ili pišući o Slav­ku Niniću znači svakako se uz muziku „Balka­na“ (bilo kade to bilo) baviti i sa Čuži. Kako su sridnjogr­a­dišćanski Bruji na čelu s Jo­škom Vlašićem jur pred već od 40 ljet takorekuć opleme­nili pogrdni, špotljivi izraz Krowod, tako su Bečki Čuži na čelu sa Slavkom Ninićem do­stali pristup u najviše bečke i austrijske dvore, još i u Ho­f­burg i Bečku gradsku vijećnicu nekadašnja psovka, pogrdnica, uvredljiva rič Čuž (u nimškoj ortografiji zato naj­vjerojatnije i bolje je poznat kao Tschusch).

Dokle kod riči Krowod zna­mo etimologiju, dakle pori­je­k­lo riči (uz druge Crabbath, Krawat, Krowot, Krowod za Hrvat) kod riči Čuž već nije tako jasno. Dokle jedni tvr­du da bi došlo od toga, da su pred svim nekadašnji južno­slavenski gastarbajteri jed­ni drugomu dovikavali čuješ, ako su od nekoga nešto kani­li ili tribali, drugi opet tvrdu — a to je vjerojatnije — da rič Čuž dolazi od ruskoga čužoj (tudji [fremd/Fremder]) i da je tako ušla u najprvo bečki a pak i opće-istočnoaustrij­ski kolokvijalni govor. Na svaki način ova rič, ov pojam u pro­šlosti nije bila pozitivno ozna­čena, nego je bila rič špota, ruganja, vrijedanja, zbantovanja, tlačenja i ugnjetavanja.

Da je ta nekad toliko nega­tivno konotirana rič takorekuć podignuta na „plemićki podest“, da je dignuta u st­a­lež bečkoga i austrijskoga visokoga društva (haut volée ods. High society), se ima z­a­hvaliti u prvom redu Slavku Niniću, studiranomu soci­o­lo­gu i germanistu, ki je kao „gastić“ došao na studije u Beč iz slavonskih Komletincev, s bosanskimi korijeni.

Njemu i brojnim i sve ve­ćemu broju njegovih kolegov i muzičarov a pred svim i na­vijačev, fenov se je ugodalo, da „balkansku“ muziku up­e­ljaju u bečko društvo, u austrijsku kulturnu scenu i da ju uvrstu kao dio nove muzičke scene ove zemlje. Pri tom su Slavko Ninić i njegovi prista­še digli na viši stepen i po­jam Balkan. Iako zapravo nigdor ne zna kade geografski ili kulturološki poči­nje Balkan (sigurno ne na bečkom Renn­wegu, kako se to vrže u usta Metternichu, ki to očigledno nikada nije rekao, a ipak se tako prenaša), Slavko N. sa svojimi Bečkimi Čuži je mno­gim tim narodom na tzv. Bal­kanu dao i dotično i odgova­rajuće ime — a tim pjesmam i epskim baladam tih naro­dov i narodnosti. A svim tim kulturam a prije svega i pjesmam on je dao zasluženo mjesto i potribno poštovanje prema hrvatskim, srpskim, makedonskim, albanskim, gr­čkim, turskim, romskim (a u­nutar Bečkih Čužev se mir­no smi reći i ciganski) itd. pjesmam a tim i kulturam.

U tom ima Slavko Ninić i jasnu političku poruku: Svi ovi narodi i narodnosti se mo­ru pogadjati, medjusobno o­bogatiti — kako unutar Be­čkih Čužev, tako i vani u veli­kom svitu: Ako nek kanu!