Prilikom svetačnoga otvaranja „Centar-biblioteke — Franjo Rotter« u Hrvatskom centru u Beču, četvrtak, 21. oktobra glavna tajnica ove hrvatske ustanove, Gabriela Novak-Karall je brojnoj publiki obrazložila nakane ove centralne hrvatske knjižnice u srcu Beča. Kako je uz ostalo naglasila „Ne moremo bez škole, i ne moremo bez knjig — iako smo dost dugo morali, pred svim mi ovde u Beču; i ne zaman je natpis na „torti kao poklon za otvorenje“ Knjiga naš život. Gabriela Novak-Karall, se je koristila metafore „Biblioteka kao svitionik“ da bi izrazila važnost ovakove kulturne ustanove, za koga su Hrvatski centar i mnogi u njem uložili puno truda i snage, da bi uspila ova ideja.

„Ča znači „biblioteka“? Ča znači ova biblioteka za nas? Ako pogledamo rič kao takovu: biblos dohadja iz grčkoga — zapravo je egipatska posudjenica i znači „liko“ egipatskoga papirusa › iz toga je pak nastala rič za „papir“, ki se je napravio iz toga lika, a kasnije pismo, knjiga  › znači ta rič je minjala značenje i se je nekako „razvila“ od prvih pisanih dokumentov na papirusu do današnjih knjig — ke ne postoju samo u tiskanom obliku nego jur i kao audio-knjige a u najnovije vrime i kao elektronske knjige tzv. e-books.

„Teka“ znači „mjesto za čuvanje“. Tako biblioteka znači zbirka knjig, ali i mjesto za čuvanje knjig.

Dost puti čujemo pitanje, koliko su knjige danas još važne? Ćedu li uopće moći preživiti uz sve ove nove medije? Koliko smisla ima uopće biblioteka?

Mislim, da nijedan jezik ne more opstati i se ne more razvijati bez pisane riči — iako Miloradić u pjesmi veli „…dā ti pamet ta jezik i prez škole i prez knjig“ (ali znamo da se je to krivo tumačilo).

Ne moremo bez škole, i ne moremo bez knjig — iako smo dost dugo morali, pred svim mi ovde u Beču (i ne zaman je natpis na „torti za otvorenje“ Knjiga naš život).

Nedavno sam čitala citat, ki je govorio da je biblioteka kao svitionik na otoku u morju.  Mislim da ova slika jako dobro odgovara za našu biblioteku ovde, ali i za naš Hrvatski centar odnosno za hrvatska društva u Beču uopće. Nastala su da se „Hrvati ne bi zatopili u nimškom oceanu“. Znači, triba mjesta, kade se moru shadjati, kade se moru najti, kade imaju čvrsto tlo na kom moru stati — i opstati.

Ali nisu nam dost svitioniki, nisu nam dost otoki — tribaju nam i veze do njih i izmed njih — a to na svi razina. Triba nam živa veza med Gradišćem i Bečom, med gradišćanskimi i svimi Hrvati — svejedno kade živu, triba nam živa kulturna veza med Austrijom i Hrvatskom, med Bečom i Požunom i Budimpeštom, a prije svega med Bečom i Zagrebom. Tribaju nam kao narodna grupa veze med nacionalnimi manjinami, med novimi i starimi u Beču i u Austriji… itd.

Sada se ovde nalazimo u srcu ovoga centra i došli smo do srži smisla i djelovanja ove hrvatske ustanove u Beču. Znamo da je ovo velik i zahtjevan projekt, koga danas ne završavamo nego u stvari počinjemo — ako sve neka bude tako kako smo zamislili odnosno kako mislimo da bi tribalo biti.

»Centar biblioteka« je najveći projekt po osnovanju i otvaranju samoga Hrvatskoga centra 1994. ljeta. Realizacija projekta, to znači pregradnja prostorijev, bila je moguća uz znatnu potporu Austrijskoga ministarstva za obrazovanje i kulturu, Kulturnoga odiljenja Zemlje Gradišće, Grada Beč kao i Grada Zagreb.

Jur od 1964. ljeta u okviru Hrvatskoga akademskoga kluba — a tim jednoga od utemeljiteljev Centra — postojala je biblioteka s težišćem na hrvatskoj i manjinskoj literaturi, kao i na enciklopedija i na stručni publikacija. Nova knjižnica »Centar Biblioteka« djelovat će s jedne strane kao javna biblioteka — umrižena je i u Savez austrijskih knjižnic — s težišćem na beletristiki i literaturi za dicu i mladinu, a s druge strane kao stručna biblioteka s težišćem na stručnoj literaturi o hrvatskom jeziku, o pitanji bi- i multilingualizma, o hrvatskoj povijesti i kulturi, o pitanji narodnih grup u Beču i u Austriji ali i u susjedni zemlja.

Suvrimena biblioteka mora zadovoljiti i zahtjeve i potriboće današnjega vrimena i tako će u okviru biblioteke postojati i medijateka. Uz klasičnu ponudu u obliku knjig bit će u biblioteki i audio-knjig, filmov i CD-ov, a jednoga dana morebit i elektronskih knjig tzv. e-books. Naša knjižnica neka bude i mjesto sastanka, i tako smo namjerno ovo otvaranje stavili u okvir austrijskoga tajedna knjižnic pod geslom »Österreich liest — Treffpunkt Bibliothek« /Austrija čita — biblioteka mjesto sastanka«.

Znači ova knjižnica bit će i povod i okvir za raznovrsne priredbe, kao na primjer čitanja i prezentacije knjig, literarne djelaonice — posebno za dicu i mladinu, mogli bi formirati poseban „čitalački klub“ ... i mnogo drugoga.

Biblioteka će svakako biti važna nadopuna „obrazovnomu segmentu“ našega Centra — znači našim tečajem za dicu i odrasle, a jur i naši najmladji u čuvarnici, u dičjem vrtiću ćedu moći takorekuć zrasti uz knjige i s knjigami. Jur prilikom otvaranja novih prostorijev zaključio je kuratorij Hrvatskoga centra ovom pred svim hrvatskom bibliotekom postaviti spomenik mladomu, i nažalost jur pokojnomu slavistu, mag. Franji Rotteru. Njegova namjera i velika želja je bila da postojeću »Hakovsku biblioteku« — za ku je svojčas bio neumorno djelao i ku je bio novo strukturirao — proširuje u veću sveobuhvatnu hrvatsku knjižnicu  › to ča danas imamo odnosno kamo smo na putu. Njemu na spomen je ova knjižnica dobila naslov »Centar biblioteka — Franjo Rotter«.

Pri ovoj priliki triba se spomenuti i svih ostalih, ki su se skrbili još za vrime „hakovske biblioteke“, a prije svega onih ki su se zalagali, se skrbili i gurali projekt nove »Centar biblioteke«. Posebno triba zahvaliti različnim ustanovam u Hrvatskoj, ke su svojimi donacijami stavile temelje i sada dalje pomažu pri izgradjivanju ove knjižnice. U zadnje vrime bio je to Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Nacionalna i sveučilišna knjižnica a prije svega i Matica hrvatska.

Vraćam se sliki „svitionika“ iz početka i kanim izraziti želju: da ova knjižnica stvarno bude neka vrst svitionika, ki je znak, da je Centar „živ i aktivan. Svitonik, ki je i neka vrsta putokaza i znak ljudem, da ovde moru svega najti ča im je potribno kao hrvatska zajednica u Beču, da se ovde moru shadjati, informirati, učiti, zabavljati, doživljavati i uživati kulturu u različni obliki…

Željim si — i nam svim, da ta svića bude jaka, snažna i da bude svitila na daleko, i prik granic Beča i Austrije.“