Povodom priredab: „Polumisec i puni misec“. „Dani opsade“, i „Hrvatski večeri“. Hoće li jednoga dana i Kiseg dostati svojega Körnera (?) — kako ga je imao Siget, a o Zajcu s njegovom Zrinskom operom, da se i ne govori. Zbog svojega hepienda, ali i zbog, „komične“ povijesne istine (doduše stoprv na kraju bitke), Kiseg bi prije mogao biti više nešto poput heroikomičnoga epa.
KISEG — Pred već ljet sam se bavio Jurišićem, Kisegom, a pogotovo diplomacijom Nikole Jurišića. Ali o kisečkoj bitki sam na jednoj cedulji imao, zbog literarnosti i teatralnosti završnice ove bitke, napisan kratki sinopsis za onaj čudni hrvatsko-turski bojni teatar ki se je odvijao u zadnjoj fazi bitke, pregovori i lažnoj predaji grada. Naime Mikulica Jurišić i Ibrahim-Paša su se upoznali za vrime onoga znamenitoga poslanstva Jurišić-Lamberg-Kuripešić 1530. ljeta. Jurišić i Ibrahim su i onda (u Carigradu) i sada u Kisegu govorili hrvatski — kako je to i zapisao u odgovarajući dokumenti. A takaj su se dopisivali na hrvatskom jeziku, pisući „harvackim pismom“ tj. Hrvatskom ćirilicom (curiliza oder croatische sprach) — kasnije je skovan naziv „bosančica“. Dakle, na kraju kisečke bitke ka je završila pat-situacijom, počeli su pregovori o tom, da bi Jurišić odglumio kao da se (pro forma) predaje, a Ibrahim bi odglumio kao da prihvaća kakovu-takovu „predaju“. Na kraju balade je došlo do travestiranja (preoblačenja) nekoliko Jurišićevih vojnikov ki su na sebe stavili tursku odjeću i glumili Turke tr su na zidine Kisega postavili turske zastave — dokle Turci ne projdu. Većega teatra si ne moreš ni zamisliti …Ja sam to prispodabljao s tursko-bosankom verzijom onoga ča poznajemo pod imenom: commedia del arte, a kod Bosancev je to karadjoz tj. „črnooki“ — neka vrsta kazališća sjenki (Schattenspiel) i lutkarskoga kazališća. Lipo je to i ča su organizatori postavili grupu haremskih odaliskov (bijelih žen u haremu) tr dopeljali tursku folklornu grupu.
Dobro bi bilo da se uzme i neke trbušne-plesačice (cengije i sl.) s područja bivše Jugoslavije, npr. romske i druge folklorašice (Sandžak, Vranje, Makedonija...) — ke bi izvodile npr. „cocek za docek“... A tu bi pristajali i odgovarajući b-h-folkloraši sa svojimi izvedbami, možda i „janjičarska muzika“...
Fingirana predaja grada kao jedinstveni slučaj u svitskoj povijesti
Evo ča o tom veli Ferdo Šišić u Matičnoj »Hrvatskoj Povijesti 2«: „Sulejman povede ljeti 1532. treću vojnu na Ugarsku s namjerom da uzme Beč. Ali naum njegov spriči Nikola Jurišić (rodjen oko 1490. u Senju — vidi zdola; umro u decembru 1543. u Beču, a pokopan u Kisegu u crikvi sv. Jakova) — zadržavši Turke pod Kisegom, inače neznatnim gradićem nedaleko Sambotela u Željeznoj županiji. Posadu započne dne 6. augusta veliki vezir Ibrahim, jer se Jurišić ne htjede predati sa svojom malom posadom (oko 700 momaka) sastavljenom od Magjara i Hrvata. Kad se nakon dvadeset i dva dana pokazaše svi turski juriši kao uzaludni, upusti se veliki vezir u sultanovo ime s Nikolom u pregovore. Na ličnom sastanku u Ibrahimovu čadoru (šatoru) ugovoriše besprimjeran slučaj u svjetskoj povijesti: finigranu predaju. Jurišić je naime dozvolio nekim Turcima da su na najvišem tornju gradskom istakli turski barjak (zastavu), a po tome krene sva vojska sa sultanom na čelu natrag u Carigrad (Istambul), kao bajagi (als ob) da je osvojila Kiseg i tako spasila čast svoga oružja (30. augusta). Ali sultan nije natrag krenuo istim putem, već je ponajprije pustošeći i robeći zašao duboko u Štajersku sve do Graca (12. septembra), pa se prešavši Muru zaputio do Maribora, a onda ušao desnom obalom Drave u kraljevstvo Hrvatsko kod Vinice (23. septembra). Odavle pošao je pored Varaždina do Rasinje, gdje se vojska turska podijelila na dva dijela: sultan podje preko Koprivnice i Virovitice Podravinom, a veliki vizir preko Križevaca i Čazme Posavinom; u Beogradu sastaše se oba odjeljenja (12. oktobra) krcata bogatim plijenom i nebrojenim robljem. To je jedini puta što je jedan sultan lično, na čelu vojske prošao Hrvatskom... Medjutim skupi Ferdinand pomoću brata svoga cara Karla V. kod Beča oko 100.000 vojske, s kojom po odlasku sultanovu ne poduzme nikakvih vojnih operacija, već se ponovo odluči pokušati, ne bi li sklopio mir sa sultanom i kraljem Ivanom“ (Zapoljom). Iz: Ferdo Šišić »Hrvatska Povijest, drugi dio, 1908.«.
Zanimljivo je da Šišić kao moguće mjesto Jurišićevoga rodjenja uzimlje u obzir Zadar (?). Smatralo se je, naime da je Jurišić brat Jerolima Zadranina (carskoga vojskovodje i diplomata, dakle Jurišićevoga „kolege“), ali oni su bili samo u odnosu bratinstva (pobratimi).
Nikola Jurišić u turskoj sapunici
„1532. ljeta hrvatski vojskovodja Nikola Jurišić je tri tajedne odoljevao, se suprotstavljao većstruko nadmoćnijim Osmanlijam i spasio Beč od novog naleta. Jurišić u nagodbi“ (Večernji List). Serija o sultanu Sulejmanu ka je jako popularna i u Hrvatskoj postala je pravi politikum, jer bi je turski predsjednik Redžep Tayip Erdogan htio cenzurirati pomoću odgovarajućega „zakona“. A sad ono o Jurišiću:
„I kad je rič o sudbini hravatskoga vojskovodje Nikole Jurišića, ovde povjesničari govoru o dvi verzija raspleta njegove sudbine potom kad je 1532. ljeta tvrdjavu Kiseg tri tajedna branio od Osmanlijov i tako zapravo spasio Beč od novoga naleta Sulejmanovih snag. — Postoji i interpretacija prema koj su se Turki na kraju dogovorili s Jurišićem, da ne ulazu u grad, kako ne bi već gubili vrime, nego je ušao samo jedan človik s turskom zastavom... To znači da ni interpretacija iz serije, prema koj su Osmanlije Jurišiću po dugotrajnoj opsade prepustili grad nije netočna“(??). „Ako (spomenuti turski) zakon projde, bit će posla za povjesničare i sude da se dokazuje čija je interpretacija točna“. Turki su i onda tj. 1532. ljeta, i sada glumili da su prepustili Kiseg Jurišiću. To je pravo istinita verzija.
(Josip Seršić)