Glas dž je jedan od glasov, ki se dost rijekto javlja u našem jeziku. Razlog tomu je činjenica, da se ov glas nahadja u prvom redu u turcizmi i anglicizmi, a samo rijetkokrat u domaći izrazi hrvatskoga porijekla.
1) Pokidob nimamo puno turcizmov u gradišćanskohrvatskom književnom jeziku — ča je i razumljivo jer smo se s Balkanskoga poluotoka odselili uprav u vrime kad su Osmanlije osvajali te krajine — moremo na ovom mjestu nabrojiti sve turcizme, ki imaju glas dž: džamija, džezva (posebna posudica u koj se kuha črna kava), džihad, hodža, a prema tomu i hodžin.
Pazimo! Hrvatske riči džep, džepni glasu u gradišćanskohrvatskom žep, žepni.
Zanimljivo je ipak, da velimo džeparac za nimšku rič „Taschengeld“. U ovom slučaju smo preuzeli u našu normu kroatizam, koga nismo prilagodili čakavskoj jezičnoj situaciji.
2) Kod anglicizmov imamo jur već riči, ke sadržavaju glas dž, a pokidob u današnje vrime anglicizme lako primamo u gradišćanskohrvatski, će se s vrimenom proširiti upotribljavanje glasa dž i u našem književnom jeziku. Tako imamo sada jur npr.: bridž, džentlmen, džez (pisati se more i jazz), džip (ili Jeep), džokej, džungla (ili tropska prašuma) džentlmenski, džokejski, itd.
3) U domaći izrazi se dž obično javlja u riča, kade se bezvučni glas č pred zvučnim suglasnikom pretvori u zvučno dž. To minjanje bezvučnih suglasnikov u zvučne (a more biti i obrnut slučaj, ali o tom već na drugom mjestu) zovemo alternacijom suglasnikov po zvučnosti. A moremo i reći, da je to jednačenje suglasnikov po zvučnosti, jer se suglasniki po zvučnosti izjednačuju, npr.: pred zvučnim suglasnikom more samo zvučni suglasnik biti i zato se nezvučni pretvara u zvučni.
U slučaju jednačenja č/dž moremo ada sljedeće reći:
č se pred –ba — minja u dž: u osnovnoj riči imamo svidočiti, a od glagola načinjena imenica glasi svidodžba. Isto tako: jednačiti — jednadžba; naručiti – narudžba.
(Zorka Kinda Berlaković; 79.)