Kad se na Sve Svete ide po stinjačkom cimitoru, onda se grobi pokojnih minuloga ljeta veljek prepoznaju. Oni se ne prepoznaju po novi kameni, po zatakani križi ili po broju svić, nego po kinču, pletenoj povinki oko groba.

STINJAKI–Kad se je u 7. i 8. stoljeću broj od Crikve proglašenih mučenikov i svecev jako proširio, odlučilo se je za novi svetak. Papa Gregor III., ki je bio papa od 731. - 741., odlučio je, da ćedu se 1. novembra ne samo poštovati svi mučeniki, nego i svi sveci. 998. ljeta se je odredilo, da će se dan potom, 2. novembra moliti za sve pokojne. Svi Sveti i Mrtvih god su i dandanas još ključni dani spominjanja pokojnih. Ljudi kinču grobe pokojnih i nažigaju sviće.

Pavinka, plavenka i zimzelen

Svi Sveti i Mrtvih god su čudaputi povezani sa kinčenjem grobov. Zato su ljudi tradicionalno koristili rasline, kim su pripisivali povezanost sa smrću. Jedna od ovih raslin je raslina, ka se po latinsku zove vinca. Nimci ju zovu Immergrün. Hrvati imaju različne nazive za nju. U Hrvatskoj je najveć prošireno ime zimzelen.

U Gradišću je raslina isto poznata po različni imeni. U arhivu Hrvatskih novin se moru najti nazivi pavenka, pavinka ili još i plavenka. Prve dvi varijante su poznate i u Istri. Plavenka je vjerojatno nastala zbog plavoga cvijeta ove rasline. Na Stinjaki je ime ove rasline jako dobro poznato, jer je još uvijek potribna za kinčenje grobov. Oni ju zovu povinka.

Pavenka i nje značenje

Pokidob pavenka cvate oko Vazam, misli se, da preoblada smrt. U starom kršćanstvu je pavenka ada bila znak za žitak i obvladanje smrti. Ljudi su na primjer dali vijence od pavenke pokojnomu u škrinju ili su pavinkom kinčili škrinju.

U Hrvatskoj, osebujno na području Like i Slavonije se hasnuje zimzelen ili pavenka, kako ju onde zovu, za drugu priliku, naime za svadbu. Da se običaji oko smrti i svadbe poklapaju, nije iznimka. Tako se u Liki vjeruje, da pavenka ublažava tugu i bol, zato ju daju posnašnice zaručnjici na put u hištvo.

Običaj pletenja pavenke

Čini se, da je kinčenje groba pavinkom i drugim zelenjem bilo prošireno po cijelom Gradišću. Tako piše Martin Jordanić u svojoj knjigi Narodni običaji Gradišćanskih Hrvatov: „Jur tajedan dan pred Svimi Svetimi išle su žene u lozu brati pavenku i leskove šibe za pletenje vijenac. Mnoge su plele vijence od pušpama ili jelve. Kade nisu imali jesenskih rož, načinjali su je od farbanoga kreppapira, a za žbričak su uzimale običnu vlaku.“ A i Martin Meršić Miloradić potvrdjuje, da je pavenka bila proširena raslina za grobe. On piše u pjesmici Majki:

Majka, moja majka, neka vas spomina
Ova mala jačka od Vašega sina,

Kot pavenka živa na grobi Vam cvala!

Kako je ovo kinčenje točno funkcioniralo, nač se je pazilo ili kako se je ova pavenka plela, o tom je teško najti informacije. Na Stinjaki medjutim je ova tradicija još jako živa.

Stinjačka povinka

Edith Heitzer je jedna od ovih žen, ke redovito pletu povinku za Sve Svete. Naučila se je to jur kot divičica. Nje familija podvara takozvani Petelinov križ. Za križevske dane je skupa s nje materom navijala povinku, s kom su kinčili ov križ. Do danas plete za rodbinu, prijatelje i poznance vijence za Sve Svete.

Na Stinjaki se naime još uvijek kinči grob pokojnih prošloga ljeta s vijenci od povinke. Obično to djelaju samo u prvom ljetu, neki kinču još i svako ljeto grob s povinkom. Prije da su i kinčili škrinje mladih pokojnih s vijenci od povinke.

Edith Heitzer se i spominja, kako su prije kinčili grobe kot spomenuto u knjigi Martina Jordanića s pušpamom i jelvovimi kitami. Te su zataknuli u zemlju, uza to su zataknuli i druge kitice. To su mogle biti ruže ili druge kitice iz vrta.

Najvećim dijelom su ljudi zataknuli sesvetske kitice. Ove bijele krizanteme se i dandanas još moru najti na mnogi grobi.

Zač se i dandanas još kinči s povinkom, Edith Heitzer ne zna, ali misli, da je to imalo praktične uzroke. U vrimenu kada floristov još nije bilo su ljudi imali ograničene mogućnosti. Mogli su samo to hasnovati, ča su našli na vrtu i u lozi (Danas bi se ovo zvalo slow flower gibanje).

Čini se ada, da na Stinjaki (već) ne postoji odredjeno vjerovanje o značenju povinke. O čemu ali ipak postoji čuda znanja je to, kako se bere, plete i čuva povinka. Tradicionalno su pleli vijence povinke u ravne trake, s kimi su onda zagradili grob.

Neki su i križ kinčili povinkom. Edith Heitzer se smije i reče: „Ako si šikana, moreš sve isplesti s povinkom“. Tako u medjuvrimenu rado pletu i krugle vijence, kamo na primjer postavu sviće, ili još i srca. Na grobi, kade su jur opet vrnuli kamen, čuda puti pletu i samo križ. Za to se ne triba toliko povinke.

Povinka je domaća raslina, ka raste na svitli mjesti u lozi. Iako se more kupiti kod floristov, većina Stinjakov još ide sama u lozu povinku brati. Pred Svimi Svetimi se išću mjesta, kade raste. Najobljubljenija je škurozelena povinka s velikim lišćem. Onde se i laglje i brže plete. Odvisno od širine i gustoće vijenca se more s jednim svežnjem – to je toliko povinke kot moreš u jednoj ruki primiti – isplesti 30-40 centimetra vijenca. Ako se kani zagraditi veliki grob, potribno je 10-15 svežnjev povinke. To naberu rado u grupa. Povinku onda ili veljek ispletu ili ostavu kade vani, da ne zgublja farbu i ostane friška.

Rijetko gdo si povinku sam isplete. Pokidob dugo dura je ugodnije, kada se to djela u društvu. Zvana toga je cilj, da vijenac na koncu bude uvijek jednako širok i visok. Dostigne se to s tim, da se uvijek zame isti broj povinke. Neke žene pletu uvijek s pet, drugi zamu uvijek sedam, drugi opet uvijek deset.

Žene, ke imaju čuda iskustva kot to ima i Edith Heitzer, gledaju, da je povinka prije nego se plete lipo naredjena. Tako da se dostane najlipši oblik. Ovo sve naravno najlaglje ide, ako žena, ka plete ima čuda pomagačic.

Edith Heitzer misli, da se ovo pletenje more svaki naučiti, ki se za ovo interesira. S vrimenom će onda i doznati različne trike. Tako se povinka u Stinjaki obično plete na krpe. Krpe naime na zemlji primu vlagu i povinka ostane dugo friška. Gdo kani čvršći, manje gibljivi vijenac, ta plete na drivo ili na remen. Nekim je obična povinka još premalo svitla, ti ju onda pošpricaju s različnimi tajnami ili zataknu male perlice ili kitice meda nju.

Kako dugo će se ova tradicija na Stinjaki još držati se ne more reći. Edithi Heitzer se vidi, da se svakoga ljeta na novo najdu opet mladi, ki preuzmu ov posao za svoje rodjake. Onda se i rado gleda, kako su pleli i kako su kinčili grob. Ovo ljeto opet – već nije dugo.