Nikako se ne moremo zba­viti ovih nacionalnih dr­žavnih gr­anic. I svenek i nanovič se uz ove granice ka­žu mišići — jednoč ova država onda opet druga, ponekad i o­b­advi — svaka na svojoj strani. U momentu opet u Au­striji pojačano patruljiraju uz granicu sa Slovenijom i Ma­djarskom. Austrijska minis­tri­ca obrambe Tanner je (sigur­no uz savjetovanje svojih naj­viših vojnikov u Austrijskoj saveznoj vojski) pozvala i pri­padnike aktivne pričuve austrijske voj­ske (Milizsoldaten) da čuvaju državnu granicu prema susedjnim, narav­no prijateljskim državam.

Oficijelni uzrok odnosno o­pravdanje je da se želji prepričiti ‰irenje koronavirusa i dolazak migrantov ili biguncev iliti izbiglic iz tih istočnih zemalj i držav. Ove su iona­ko bile svenek suspektne. Ako ih je, recimo, Slovake, Madjare, Hrvate, Slovence, Srbe, Rumunje, Ruse… zna­m­da koč kada ki razumio, onda su to ionako bili uglavnom gradišćanski Hrvati. Pravoda, govorimo jur o prošlosti. Jer danas to uglavnom — nažalost — već nije tako. Pojedine nacionalne države su toliko uticale i na gradišćanske Hrvate, da su nastali još vjer­niji Austrijanci, Madjari ili Slo­vaki nego ostali. A danas m­o­ramo bolno iskusiti, da e­u­ropska ideja, utopija zajed­ni­čtva sve već nestaje, se briše iz glav mladih lju­di. Da nek ne bi bilo tako, ali…

Ali vrnimo se granicam. Željezni zastori (Eiserne Vor­hänge) se dižu uz austrijsku granicu prema istoku i jugu. Okolo naokol sve već žilet­žicov (ke su čuda oštrije i po­gibeljnije nego nekad bodljikava žica (Stacheldraht). Au­strija oštro kritizira Madjar­sku i nje političko peljačtvo da je totalno zatvorila granicu recimo prema Srbiji, da on­de oružjem onemogućuje d­o­lazak u Madjarsku. Austrij­ski i medjunarodni mediji bi­čuju Hrvatsku da „navodno nedopustivimi sredstvi i načini“ onemugućuje dolazak mi­grantov prik hrvatsko-bosan­skohercegovačke granice. A pre­dbacuju Sloveniji da nije u stanju čuvati vanjsku, sche­n­gensku europsku granicu… A sada Austrija diže dodatni z­a­stor, šalje vojsku na granicu da, ako znamda negdo ipak do­spene prik plota u Madjar­sku, Hrvatsku ili Sloveniju, da ga pak ulovu na gradišćan­skoj ili štajerskoj granici. Ako pak vojska patruljira po uli­ca i ce­sta kroz naša sela, onda se lako širi uverenje, će jur biti potribno da nas ovi čuva­ju i da nijednoga ne pustu u na­šu „svetu zemlju i državu“.

Čini se kao da je ovo sve samo velika civilna vje­žba, veliki vojni manevar s pogledom na to ča će se vrijeda do­goditi ako klimakriza nada­lje ovako napreduje i kad se zbog toga budu dale na put prema sjeveru mase ljudstva, kad već nećedu imati ni za piti ni za jisti. Jur sada probamo i vježbamo kako će izgledati po ovih par ljet u srići i miru, kada smo mogli puto­vati s kim i kamo smo htili.