subota, 28 siječanj, 2012 - 15:21
Jezuš pun ljubavi i milosrdnosti govori tvrd govor. Zato i milosrdnost i ljubav ne more i ne smi biti popustljivost. I kako bi mogao biti Bog popustljiv, ki sve najbolje zna. Kad bi bio Bog popustljiv, peljao bi nas u propast. Ki nam je jako popustljiv, ki nam sve odobrava, ki nam nikad ne veli „ne“, ta nam nije prijatelj. Ukoriti, opomenuti mora svaka majka i svaki otac svoje dite. Sv. Pavao piše Židovom: „Jer koga ljubi Gospodin, onoga pohodi i bije svakoga, koga prima za sina“. /Žid.12,6./
Bog „svakoga“ bije iz milosrdnosti, iz pomilovanja. Zato kad te volim, kad te milujem, moram te kaštigati. Put je dalek od zemlje, do neba. Stanemo i na krivi put i ča bi bilo, kad nas Bog ne bi korigirao, kad nam ne bi udrio, kaštigao, mislili bi, da dobrim putem idemo. Pod udarci počne človik misliti, ča je ovo s manom. Počne ispitivati svoje čine, nakane, misli.
Ni oca, ni majke ne smimo jače ljubiti nek Boga. Nek on je pravi nasljednik Božji, ki ga ljubi iznad svega. Zato ča Jezuš govori, da Boga jače ljubimo nek svoje roditelje, to nije nikakovo huskanje protiv roditeljev, nego istina, da Boga moramo najjače ljubiti, njemu sve povrći i samoga sebe, a onda kako ne i druge. Kad bi Boga na drugo mjesto stavili, prevarili bi samoga sebe, jer smo Boga, ki je ljubav sam, degradirali.
Svidoki smo, da se Božji zapovidi, sakramenti stavljaju na drugo mjesto i to je degradiranje Boga. Sakrament hištva: „Ča je Bog sjedinio, človik neka ne razluči“, ne valja, i zato se hištva rušu i hižniki, ki su za ljubav stvoreni, nastanu duhovni invalidi. Mjesto ljubavi, ranu nosu na srcu. A tu ranu ni drugo, ni treto hištvo ne more izliječiti. Najveće bogatstvo svita, ljubav, leži uz put, puna ranov, a vračtva nima, jer jedino vračtvo bi bila ljubav, a ljubavi nije. Zato ako u potu obraza ne stvorimo bolji svit, u ljubavi i moralu, u propast ide naše pokolenje. Zato tvrd govor Jezušev. Zbog toga tvrdoga govora su Jezuša mnogi ostavili, a ostavljaju ga i danas. I ča more Bog, ako si človik bez njega stvara novi svit. Kad velu mnogi: Nećemo mu služiti. A gdo ne kani Bogu služiti, ta ni človiku neće služiti. I sada se zdižu mnogi protiv Boga, kot su se i andjeli pod peljanjem Lucifera zdigli protiv njega, i slijedila je njeva propast.
To se ponavlja i danas. Kako su onda andjeli propali, ki su protiv Boga zdigli, tako ćedu svi oni propast, ki se danas protiv njega zdižu. Ne Bog će propasti, kako neki mislu, nego oni ćedu propasti, ki su ga ostavili, jer gdo hoće Boga upropastiti, upropastio je samoga sebe. Kako more biti negdo tako naivan, da misli, da more Bog upropastiti, on, ki je Gospodar neba i zemlje.
U takozvanom mešijaškom drugom psalmu sljedeće čitamo:
„Zač narodi napravljaju bunu
zač ljudi misli ohole kuju?
Zemaljski kralji se zdižu,
i knezi se družu,
protiv Boga i njegovoga Krista.
On, ki na nebu stoluje,
smije im se,
Gospodin ismihava je.“
A na koncu psalma čitamo:
„Služite Gospodinu svetim strahom, i trepetanjem dajte njemu slavu.“
Služiti Gospodinu strahom, ali svetim strahom, strahopoštovanjem. To nije običan strah, kako ga imamo od ljudi, ki ćedu nas i bez uzroka umoriti. To je strah, koga moramo imati pred grihom, strah, da ne prekoraknemo zapovidi, strah, da ne prekršimo sakramente. To je ta strah Božji, koga moramo imat i zbog čega nas Bog kori, kaštiguje, jer smo uvredili Boga, svojega bližnjega i tako obesčatili i samoga sebe. Kristuševa zadaća bila je: činiti volju Oca. A naša zadaća je, činiti volju Kristuševu, poštivati i zvršiti sve ono, ča nam je naložio, jer to je naša srića, naš spas.
Rekao je neki človik: Do sad nisam znao, da je tako teško biti kršćan, ali ni to nisam znao, da je tako lipo biti kršćan.
Hvalu dati Bogu za sve, za ljubav, nježnost, milosrdje, oprošćenje, ali i za ukor, kaštigu i za tvrd govor, jer sve ovo nas pelja k Bogu ljubavi.
p