Izložba „A Glimpse — Der Kunst ihre Praxis“ kaže projekte, ke su študenti:ce Akademije likovnih umjetnosti moral:e napraviti u okviru završetka svojega master-studija za umjetničku učiteljsku službu. Med njimi i dvi mlade gradišćanske Hrvatice, Martina Špiranec iz Trajštofa i Viktorija Ratašić iz Šuševa.

Ukupno 16 umjetni:ce, med njimi i Martina Špiranec i Viktorija Ratašić, su izlagal:e od 18. do 20. junija svoja djela u SOHO STUDIOS u 16. bečanskom kotaru u okviru izložbe »A Glimpse«. Svi projekti su nastali u toku koronapandemije i u jednom ili drugom načinu zrcalu krizne i nestabilne situacije i trenutke, kot i moguće transformacije: Viktorija Ratašić se je pri tom bavila tlačenjem žen a Martina Špiranec je u svojem projektu upozorila na narodne grupe, i njevu potihu smrt u našem društvu. Pri djelatnom i umjetničkom procesu je pratila mlade umjetni:ce, profesorica master-nastave na Akademiji likovnih umjetnosti, mag. Isa Rosenberger.

POTIHA SMRT GRADIŠĆANSKIHHRVATOV — Martina Špiranec se je u svojem master-projektu eksplicitno bavila narodnom grupom gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov. Jur na početku zimskoga semestra, kad su študentice i študenti planiral:e projekte je Martina Špiranec u razgovoru s drugimi uptila da kumaj gdo pozna autohtone manjine u Austriji. Kroza to joj je jasno nastalo, da mora u svojem projektu tematizirati narodne grupe, u ovom posebnom slučaju, gradišćanske Hrvatice i Hrvate. Ukupno šest kolažov i jedan video, u kom se spomenute kolaže još jednoč moru najti, je buduća učiteljica za likovni odgoj i hrvatski jezik, načinila za izložbu »A Glimpse«. Dokle na početku nije još točno znala kako najbolje početi s projektom i kako uplesti gradišćanske Hrvatice i Hrvate, se je to najkašnje oko Novoga ljeta minjalo. „Počela sam iskati materijal, kade je vidljivo, da je naša manjina nevidljiva“, rekla je Martina Špiranec. Promo-film »100 ljet Gradišće«, bez ikakove napomene gradišćanskih narodnih grup, ki se je pokazao 1. januara, je bio stereotipičan primjer za nevidljivost autohtonih manjin u Gradišću.

Konačno se je odlučila materijal koristiti za kolaže, u ke je uz drugo uplela i karikature Petra Palkovića, ke se redovito publiciraju u HRVATSKI NOVINA. Ovim inputom je onda po relativno kratkom času imala kolaže gotovo. Ali kratki video, u kom se kažu i spomenute kolaže, je Martini Špiranec napravio nekoliko poteškoć. „Svenek se mora jako paziti kako se ča shrani itd. Ali i to sam riješila i sam do početka izložbe imala sve gotovo, ča sam kanila.“, je rekla u razgovoru s HRVATSKIMI NOVINAMI.

S „potihom smrću“ gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov Martina Špiranec kani pred svim upozoriti na činjenicu, da se sve manje po hrvatsku pomina. Koronapandemija je još dodatno počemerila situaciju, kad nisu bile moguće fešte, a i društva misece dugo nisu mogla biti aktivna. „Znam si predstaviti, da će za neke biti teško opet početi kot je bilo pred tim a s tim će se opet ča izgubiti.“, misli Martina Špiranec, i je dodala: „U moji kolaži tematiziram već ke stvari kod kih mislim da bi se s tim moglo i malo pokazati da gradišćanskohrvatska manjina nije nek tamburica i folklor.“

U ostalom bi se ov projekt mogao i u budućnosti dalje peljati i proširiti, misli Martina Špiranec. Ako bi se nudila mogućnost, ona bi kolaže rado još dalje izlagala. U prvom redu se Martina Špiranec ali kani koncentrirati na nje buduće djelo kot učiteljica — onda će viditi kako se, gledeć na umjetnost odnosno daljne izložbe, dalje razvija.

Željila bi si, da je kroz svoje kolaže mogla čim već ljudi zainteresirati za autohotne manjine, posebno i za gradišćanske Hrvatice i Hrvate, i da se jed:na ali drug:a moguće i ča naučil:a.

TLAČENJE ŽEN I FEMINISTIČNA POTRIBOVANJA — »Govorite žene« ili »Ne znači ne« su samo dvi izjave iz master-projekta Viktorije Ratašić. Mlada Šuševka je u svoji umjetnički djeli tematizirala tlačenje žen, feminizam i još svenek ne postojeću ravnopravnost med spoli. Pri različni demonstracija i akcija su joj u oko spale ploče s natpisi, ke su transportirale različne poruke i izjave. Čudakrat su ove ploče bile od kartona i se po korišćenju jednostavno pozabu ili uklonu.

Viktorija Ratašić je htila iz toga napraviti nešto dugoročnoga, ča dostaje i već cijenjenja i kako tako i zrcali dugu borbu za ženska prava i ravnopravnost. Tako je došla na ideju sama heklati „ploče“ i zatim na nje našiti različne poruke. Hekljanje i našivanje su se Viktoriji Ratašić činile i zato pogodne, kad se u našem društvu asociraju sa starom generacijom — tako ove tehnike kažu kako dugo jur postoji borba žen za ravnopravnost i protiv tlačenja. Upoznala je tunesko hekljanje, ko se je dobro nudilo za našivanje. Koristila je jednostavnu domaćinsku vrcu, a za našivanje je koristila šare farbe, posebno i farbu ružičasto, ka neka simbolizira čvrstu energiju i revoluciju.

Pri djelatnom procesu je opazila kako su se i drugi ljudi popočeli zanimati za ovu tehniku i za ov ručni rad. Zato je u izložbu »A Glimpse« ugradila i organizirala jednu djelaonicu, u koj je sudioni:cam razjasnila hekljanje i našivanje i pokazala, kako to moru i lako doma napraviti. Uza to su razgovaral:e i dilil:e svoje iskustvo s diskriminacijom i feminizmom — ča je za sve nazočn:e bilo jako zanimljivo. Ćutila i vidila je Viktorija Ratašić zvana toga, da su sudioni:ce uživale u ovom ručnom radu, kot ga je i ona pri pripravi za izložbu — po dugljem času je naime za ov master-projekt počela opet s heklanjem i našivanjem i pri tom uptila, kako se more pri djelu opustiti i sve oko sebe pozabiti. Ipak je bio dužičak proces hekljati sve ove plakate za izložbu, je rekla Viktorija Ratašić HRVATSKIM NOVINAM. Dugo duranje u isti čas zrcali i dužičak put ravnopravnosti i feminizma — ki još svenek nije na kraju. Mlada umjetnica se ufa, da su pohodni:ce izložbe kroz to počel:e i malo misliti. U izložbi su naime kazali video, u kom Viktorija Ratašić „samo“ heklja. Ljudi neka tako vidu, da nije samo hekljanje u okviru nje master-projekta, bilo čuda djela, nego da se i u feminističkom pokretu najde mnogo djela i muke — ča čudakrat ali nije vidljivo, kad se cilji ne dostignu. Koč-toč more to i jako razočarati.

Gradišćanskohrvatski aspekt je i kod Viktorije Ratašić jako važan. Ne samo, kad je dio nje identiteta, nego pred svim i kad je toga mišljenja da se kot žena u jednoj narodnj grupi doživi dupljasto opterećenje. Diskriminacija se stane na razini jezika i razgovora, ako se po hrvatsku pomina, dodatno se ali doživi i diskriminacija i tlačenje gledeć na ženski spol. Šuševki Viktoriji Ratašić je zato važno da se doživljaji i iskustva ne skriju, nego da se pomina o tom. Svakidašnja diskriminacija, neugodni komentari ili stereotipične izjave muži se u našem društvu čuda puti jur opažaju i reflektiraju kot „normalna“ stvar; Viktorija Ratašić kani zato sa svojimi umjetničkimi djeli upozoriti i pokazati da tako ča jednostavno nije normalno i da je vridno se protiv toga boriti.

U budućnosti Viktorija Ratašić kani na svaki način dalje djelati i razvijati ov projekt. Pred svim kani i dalje nuditi, moguće i proširiti, djelaonice, kot ju je peljala u okviru izložbe »A Glimpse« (glimpse = letimičan pogled, vidik).